Zadnje objave
Priopćenja za javnost
Izjava o aktualnim prioritetima u razvitku visokog obrazovanja i znanosti u Republici Hrvatskoj
AKADEMIJA MEDICINSKIH ZNANOSTI HRVATSKE
nevladina Udruga izabranih znanstvenika medicinskih znanosti Hrvatske i promicatelj je narodnog zdravlja u Hrvatskoj i nacionalnog doprinosa svjetskoj medicinskoj znanosti s 378 članova, sveučilišnih nastavnika i znanstvenika;
AKADEMIJA PRAVNIH ZNANOSTI HRVATSKE
nezavisna i neprofitna udruga građana koji se bave pravnom znanošću i koji se udružuju radi institucionaliziranja nezavisnog autoriteta hrvatske pravne znanosti sa 163 člana, sveučilišnih nastavnika i znanstvenika;
AKADEMIJA ŠUMARSKIH ZNANOSTI
udruga koja se bavi promicanjem šumarskih znanosti, okupljanjem i poticanjem suradnje znanstvenika različitih šumarskih i srodnih znanstvenih ogranaka u zajedničkom cilju podupiranja djelatnog i gospodarskog razvitka Hrvatske s 59 članova, sveučilišnih nastavnika i znanstvenika;
AKADEMIJA TEHNIČKIH ZNANOSTI HRVATSKE
znanstvena organizacija koja se bavi promicanjem tehničkih znanosti, okupljanjem i poticanjem suradnje znanstvenika različitih tehničkih, biotehničkih i drugih područja radi podupiranja djelotvornog znanstvenog i gospodarskog razvitka Hrvatske bez namjere stjecanja dobiti s 318 članova, sveučilišnih nastavnika i znanstvenika
koje djeluju već više desetljeća, a Akademija medicinskih znanosti Hrvatske već 54 godine
dalje u tekstu – Akademije
izražavajući krajnju zabrinutost zbog dugogodišnjeg zanemarivanja sustava visokog obrazovanja i znanosti u Republici Hrvatskoj koji je podcijenjen od državnih organa na svim razinama od upravljanja kvalitetom do potrebnog i povećanog financiranja koji su nužni preduvjet općeg društvenog i gospodarskog razvitka Republike Hrvatske, a potaknute aktualnim političkim najavama i prijedlozima reformi u svim područjima društvenog života
upućuju svim političkim strankama, koalicijama stranaka, izabranim zastupnicima u Hrvatski sabor i javnosti
I Z J A V U
O AKTUALNIM PRIORITETIMA U RAZVITKU VISOKOG OBRAZOVANJA I ZNANOSTI U REPUBLICI HRVATSKOJ
1. Akademije opravdano smatraju da su visoko obrazovanje i znanost javna dobra Republike Hrvatske za koja je prema Ustavu država dužna skrbiti vodeći računa o Ustavom zajamčenoj autonomiji sveučilišta, sastavnica sveučilišta i svih sveučilišnih nastavnika;
2. Akademije ukazuju na nužnost da se u budućim strateškim i proračunskim dokumentima i njihovoj implementaciji osiguraju povećana i selektivna izdvajanja za znanost i visoko obrazovanje u visini barem 2% BDP-a, koja bi u razmjeru s konkretnim mogućnostima bila barem približno sukladna s razinom tih izdvajanja u većini država Europske unije;
3. Akademije posebno i izričito upozoravaju na neodložnu potrebu pojačane aktivnosti u stvaranju odgovarajućih poticajnih radnih i materijalnih uvjeta za zadržavanje mladih i priznatih znanstvenika u Republici Hrvatskoj;
4. Akademije se zalažu za promicanje znanstvene izvrsnosti, inovativnosti i međunarodne prepoznatljivosti kao primarnog kriterija za znanstveno napredovanje uz uvažavanje specifičnosti svih područja, polja i grana znanosti;
5. Akademije naglašavaju da je, u cilju afirmacije znanstvene izvrsnosti i inovativnosti, potrebno zakonima i drugim relevantnim pravnim izvorima propisati jasne i stabilne uvjete za kontinuirano znanstveno napredovanje za sve koji udovoljavaju propisanim uvjetima i osigurati financijska sredstva za ostvarenje tih napredovanja;
6. Akademije se zalažu za cjeloživotno obrazovanje u svim područjima djelovanja u čemu će trajno i aktivno sudjelovati sa svojim članstvom;
7. Akademije ukazuju na potrebu jačeg državnog poticanja međunarodne suradnje i mobilnosti znanstvenika, nastavnika i studenata kao važnog čimbenika u međunarodnom rangiranju institucija u znanosti i obrazovanju;
8. Akademije pozivaju nadležna državna tijela na osiguravanje stručne i administrativne podrške institucijama znanosti i zdravlja te visokog obrazovanja prilikom prijave međunarodnih projekata;
9. Akademije podsjećaju na potrebu jačanja partnerskog odnosa akademskih i znanstvenih institucija s privatnim sektorom i gospodarstvom kroz transfer znanja, tehnologija i vještina radi povećanja kompetitivnosti i rasta nacionalnog gospodarstva.
Akademije su spremne osigurati potrebna pojašnjenja i pružiti svu potrebnu pomoć u realizaciji aktualnih prioriteta navedenih u ovoj Izjavi.
U Zagrebu, 30. studenog 2015.
Predsjednica Akademije medicinskih znanosti Hrvatske
Prof.dr.sc. Jasna Lipozenčić v.r.
Predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske
Prof.emerit.dr.sc. Željko Horvatić v.r.
Predsjednik Akademije šumarskih znanosti
Akademik Igor Anić v.r.
Predsjednik Akademije tehničkih znanosti Hrvatske
Prof.dr.sc. Vladimir Andročec v.r.
Izjava o odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske
IZJAVA PREDSJEDNIŠTVA I ZNANSTVENOG VIJEĆA AKADEMIJE PRAVNIH ZNANOSTI HRVATSKE POVODOM DONOŠENJA ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U-III-4150/2010 I RJEŠENJA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U-I-3101/2014 OD 12. SIJEČNJA 2015. GODINE
Potaknuti neuobičajeno brojnim i različitim, a najčešće proizvoljnim i nedovoljno i/ili pogrešno argumentiranim stajalištima i izjavama sudionika, pa i predstavnika izvršne vlasti i pravne struke, u raspravama u sredstvima javnog priopćavanja o dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ustavni sud) navedene u naslovu, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije, ostvarujući ciljeve svojeg djelovanja, na zajedničkoj sjednici održanoj 22. siječnja 2015. godine jednoglasno su usvojili sljedeću
I Z J A V U
I. O ODLUCI U-III-4150/2010
1. U odluci U-III-4150/2010 od 12. siječnja 2015. godine Ustavni sud je povodom većeg broja podnesenih ustavnih tužbi protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 8. svibnja 2009 i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Vrhovni sud) broj: I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010. razmatrao ustavnopravni aspekt oružanog sukoba na području Republike Hrvatske 1991. godine i odnos Vrhovnog suda i Ustavnog suda u primjeni konvencijskog prava. Tom je odlukom presuda Vrhovnog suda od 2. lipnja 2010. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.
2. Bez obzira na konkretni predmet u kaznenom postupku na kojeg se odnosi odluka Ustavnog suda Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju:
a/ potpuno opravdanim i pravno utemeljenim stajalište Ustavnog suda koji je povodom prigovora podnositelja ustavnih tužbi da su presudama Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda povrijeđena njihova temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na procesnu ravnopravnost stranaka u postupku, pravo na obrazloženu sudsku odluku, pravo na djelotvorno pravno sredstvo i pravo na branitelja), u navedenoj odluci ocijenio da taj sud, „u situaciji kad Vrhovni sud ima mogućnost njihova razmatranja ispitivanja i ocjene, dužan prepustiti odlučivanje o tim prigovorima Vrhovnom sudu“. /Podv. APZH/
b/ Glede ustavnopravnog aspekta oružanog sukoba na području Republike Hrvatske 1991. godine Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju da je Ustavni sud opravdano i pravno utemeljeno ukazao na problem „različite sudske prakse kaznenih sudova u vezi s datumom kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava i s karakterom oružanog sukoba na njezinom području početkom 1990-ih“ i potom ispravno naglasio kako je riječ o „pitanju koje nadilazi uske kaznenopravne okvire… i koje je bitno za pravilno vrednovanje karaktera cjelokupnog ustavnog i državnopravnog temelja Republike Hrvatske.“ /Podv. APZH/
3. Polazeći od Izvješća Ustavnog suda u povodu Inicijative Vlade Republike Hrvatske od 10. listopada 2002. godine kojim je utvrđeno da je, u smislu međunarodnog prava, Republika Hrvatska postala suverena država 8. listopada 1991. godine, navedenom je odlukom taj datum označen kao „nesporna povijesno-pravna činjenica koja…mora biti dosljedno poštovana u sudskoj praksi te služiti nacionalnim sudovima u njihovoj interpretaciji Ustava, zakona i drugih izvora prava koji primjenjuju u konkretnim sudskim postupcima u kojima se to pitanje ponavlja“. /Podv. APZH/ Iz takvog nespornog utvrđenja slijedi da je do 8. listopada 1991. godine „oružani sukob na području Republike Hrvatske imao nemeđunarodni karakter“, a nakon toga „taj je sukob imao međunarodni karakter“. U citiranoj odluci Ustavni sud ispravno zaključuje da „sudska kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe na odabir materijalnog prava koje treba primijeniti u svakom pojedinom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991. godine“. Iz toga slijedi da se na ratne zločine počinjene prije 8. listopada 1991. godine primjenjuje Dopunski protokol II uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, a na one počinjene nakon toga datuma primjenjuje se Dopunski protokol I uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.
4. Polazeći od temeljnih načela međunarodnog prava, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije ukazuju na ispravnost ocjene i obrazloženja Ustavnog suda da je Republika Hrvatska postala suverena i neovisna država 8. listopada 1991. godine kada je Hrvatski sabor donio Odluku o raskidu svih državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. To je i Arbitražna komisija Konferencije o miru u Jugoslaviji utvrdila u Mišljenju br. 11 od 16. srpnja 1993. Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju također je u postupku protiv Slobodana Miloševića sukladno pravilu 98bis utvrdilo da je „Republika Hrvatska bila država od 8. listopada 1991. godine“ čime je odbijen podnesak prijatelja suda prema kojem je Hrvatska postala država tek u razdoblju između „15. siječnja i 22. svibnja 1992. godine zbog čega se sukob u Hrvatskoj prije tog vremena ne može smatrati međunarodnim.“ Ovom prilikom smatramo važnim podsjetiti i na jednoglasno usvojena Stajališta znanstveno-nastavnog vijeća Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 16. listopada 1991. godine povodom agresije na Republiku Hrvatsku u kojima je, između ostalog, istaknuto da se oružani sukob vodi isključivo na području Republike Hrvatske i protiv nje uz činjenicu da akcije započinju ili se pripremaju izvan njenog područja. Notorna je činjenica da je napadaj izvršila SRJ uz pomoć armije (ranije federalne, a potom ostatka Jugoslavije).
5. Utvrđivanjem ustavnopravnih činjenica koje su odlučne za ujednačenu primjenu materijalnog prava (unutarnjeg i međunarodnog) u kaznenim postupcima za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava pred hrvatskim sudovima, Ustavni je sud odlučujuće pridonio i utvrđivanju „dobro poznatih historijskih istina o cjelokupnom ustavnom i državnopravnom temelju Republike Hrvatske“. Drugim riječima, utvrđenjem da je oružani sukob na području Republike Hrvatske u razdoblju nakon 8. listopada 1991. godine bio međunarodnog karaktera, Ustavni sud je demantirao neosnovane teze o tome da početkom devedesetih godina XX. stoljeća Republika Hrvatska nije bila izložena agresiji i da je oružani sukob koji je vođen na njezinu području imao sva obilježja građanskog rata kao oblika nemeđunarodnog oružanog sukoba.
6. Glede prigovora o dugotrajnosti postupanja Ustavnog suda, uzimajući u obzir razloge za protek vremena od prigovora do odluke, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je to vrijeme premašilo razumni rok za odlučivanje Ustavnog suda u tom predmetu. Istovremeno se odlučno ističe da to ne opravdava prigovore o sadržaju i pravnoj utemeljenosti te odluke. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju da je navedena odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na ustavnopravne aspekte oružanog sukoba na području Republike Hrvatske 1991. godine, bez dvojbe, jedna od najvažnijih odluka u povijesti tog suda.
Stajalište Ustavnog suda u toj odluci, od posebne je važnosti i iznimno je značajno kao dio nadležnosti i obveze tog suda u ostvarenju ustavnog načela vladavine prava u Republici Hrvatskoj jer ukazuje na važnost odgovarajuće primjene konvencijskog prava „u svjetlu međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska preuzela ratifikacijom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i ustavnog zahtjeva da sudovi sude na temelju međunarodnih ugovora (članak 115. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske).“
Osim toga, ukazujući na postojanje „potencijalnih opasnosti“ za povredu zajamčenih prava i istodobno se ograđujući od utvrđivanja da li je u konkretnom postupku došlo do povrede tih prava i prepuštajući da u ponovljenom postupku to učini Vrhovni sud, Ustavni je sud potvrdio važnost Vrhovnog suda kao najvišeg suda u zemlji nadležnog za osiguravanje jedinstvene primjene prava uključujući i konvencijsko pravo.
II. O RJEŠENJU U-I-3101/2014
1. Povodom većeg broja prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, rješenjem U-I-3101/2014 od 12. siječnja 2015. godine Ustavni je sud pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 75/14, dalje u tekstu: ObZ/14) s Ustavom Republike Hrvatske. Na temelju članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) Ustavni je sud, do donošenja konačne odluke, privremeno obustavio izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi ObZ/14 (točka II.) a na temelju članka 31. stavka 5. Ustavnog zakona utvrdio da se, do donošenja konačne odluke, primjenjuje Obiteljski zakon (“Narodne novine” broj 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11. i 25/13., dalje u tekstu: ObZ/03). Time je do daljnjeg suspendirana primjena ObZ/14.
2. U raspravama o tom rješenju posebno se naglašava da je upravo privremena obustava primjene ObZ/14 neprihvatljiva i da je Ustavni sud time, protivno svojoj nadležnosti, „preuzeo nadležnost zakonodavca“. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju da je zbog konfuznosti zakonskih odredaba, njihove kontradiktornosti i neprovedivosti, ObZ/14 u praksi sudbene vlasti i djelatnika centara za socijalnu skrb tijekom proteklih nešto više od četiri mjeseca prouzročio očitu štetu za vladavinu prava i pravnu sigurnost u Republici Hrvatskoj. Stoga, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je Ustavni sud na vrijeme prepoznao i u svojoj odluci uvjerljivo obrazložio moguću štetu koja bi daljnjom primjenom ObZ/14 nastala, osobito za adresate tog Zakona, budući da se svaki obiteljski zakon (ma kojeg naziva) primjenjuje barem u nekoliko svojih instituta na svakog građanina Republike Hrvatske.
3. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da bi prigovori rješenju Ustavnog suda navedeni u toč. II.2. ove Izjave, vjerojatno izostali ili bi se odnosili na druge sadržaje rješenja da je Ustavni sud to rješenje donio i objavio prije početka primjene Obz/14, ali to ne opravdava prigovore o sadržaju i pravnoj utemeljenosti te odluke. Prvi prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom uz prijedlog za izricanje privremene mjere, upravo ove o kojoj je sud odlučio rješenjem od 12. siječnja 2015., podnesen je odmah po stupanju na snagu osporavanog Zakona, a sljedećih nekoliko mjeseci ostali. Nesporno je da je Ustavni sud, zbog mnoštva prijedloga upućenih mu od strane odvjetnika i udruga, ali i više od toga, zbog ogromnog broja /više od stotine/ odredaba na koje se odnose prigovori, prvi puta jedan zakon u cijelosti suspendirao, ali valja naglasiti, da se radi o privremenoj suspenziji, samo do donošenja konačne odluke povodom prigovora o njegovoj suglasnosti s Ustavom. Premda je riječ o presedanu, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da on nije štetan za pravnu sigurnost, vladavinu prava i pravni sustav Republike Hrvatske, već da je, naprotiv, privremeno obustavljajući izvršenje osporavanog propisa (ObZ/14), procijenivši da bi njegovom daljnjom primjenom mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice, Ustavni sud postupio upravo u skladu s ovlastima iz Ustava Republike Hrvatske i odgovarajućeg Ustavnog zakona.
4. Slijedom navedenog u toč.II.3. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je istovremeno sa suspenzijom primjene ObZ/14, budući da je članom 562. tog zakona određen prestanak važenja ObZ/03 kao ranijeg propisa s danom 1. rujna 2014., osnaživanje ObZ/03 bila jedina mogućnost za koju se odlučio Ustavni sud. Da nije tako odlučio, nastala bi potpuna i pogubna pravna i zakonska praznina na području obiteljskopravnog uređenja u Republici Hrvatskoj i nijedan obiteljskopravni institut ni statusno pitanje građana Republike Hrvatske ne bi se mogli provesti, zasnovati niti okončati. Kao što natura abhorret vacui tako se i pravni sustav boji praznina. Pritom valja smatrati da je Ustavni sud postupio sukladno svojoj odgovornosti kada je u toč. 769. rješenja dao vrlo jasnu uputu državnim tijelima – sudovima i centrima za socijalnu skrb te matičarima, da započete postupke dovrše po ObZ/03 kako istodobno ne bi u primjeni bila dva propisa, od kojih je jedan suspendiran. Prava stečena primjenom suspendiranog Zakona od 1. rujna 2014. do 12. siječnja 2015, ostaju pravnim subjektima nedirnuta s pozivom Vladi Republike Hrvatske za poduzimanjem mjera za djelotvornu provedbu navedenog rješenja.
5. U stručnoj i znanstvenoj raspravi o navedenoj odluci Ustavnog suda koja, nesumnjivo, ima značajke presedana, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije pravnih znanosti Hrvatske, pored navedenog u toč.II.2. – 4., smatraju da je ona iznimno važna za funkcioniranje sustava vladavine prava u Republici Hrvatskoj. To, zbog toga što su ta dva tijela Akademije Izjavom od 11. lipnja 2014. godine upozorila da je do „očigledne redukcije pravne sigurnosti i poteškoća u ostvarivanju vladavine prava donošenjem propisa u Republici Hrvatskoj došlo, između ostalog, zbog toga što su se Ustav, zakoni i drugi propisi mijenjali i još uvijek se mijenjaju prebrzo, bez dovoljne stručne i javne rasprave i pripreme, što šteti pravnoj sigurnosti i predvidivosti kao temeljnim europskim pravnim načelima…“ i da je „usklađivanje s europskom pravnom stečevinom nerijetko korišteno, bez pravih argumenata, i kao izgovor za zadiranje u tzv. sistemsko zakonodavstvo (npr. kazneno, obiteljsko, upravno) i donošenje novih propisa čija je nedomišljenost, teorijska nedorađenost i praktična neprovedivost jedan od glavnih generatora krize hrvatskog pravnog sustava.“ Ova Izjava bila je nastavak kontinuiranog inzistiranja Akademije pravnih znanosti Hrvatske na postizanju „zadovoljavajuće suvislosti cjelokupnog pravnog sustava“ koja je, između ostalog, ugrožena „čestim i nedomišljenim zakonodavnim promjenama.“ Predsjedništvo i Znanstveno vijeće podsjećaju na to da su ove tvrdnje sadržane i u Temeljnim razlozima osnivanja, ustrojstvu, ciljevima djelovanja i prioritetnim zadacima Akademije pravnih znanosti Hrvatske od 10. siječnja 2002. godine. Stoga se navedeno rješenje Ustavnog suda može smatrati i jednom, i to iznimno važnom, potvrdom kontinuiranih i višegodišnjih nastojanja Akademije da argumentirano identificira i neutralizira generatore krize hrvatskog pravnog sustava. Pozivom na to svoje djelovanje Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je ObZ/14 primjer o kojem je riječ u Izjavi i ciljevima djelovanja Akademije, pa sukladno tome, smatra da je suspendiranjem daljnje primjene toga Zakona Ustavni sud ograničio pravnu nesigurnost što je nesumnjivo njegov izravni i učinkoviti doprinos ostvarenju vladavine prava u Republici Hrvatskoj i zaštiti ljudskih prava, budući da se u odluci o suspenziji ObZ/14 opravdano pozvao na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava koji je u predmetu Broniowski protiv Poljske (presuda, Veliko vijeće, 22. lipnja 2004., br. 31443/96) posebno istaknuo zahtjev da vlast eliminira disfunkcionalne odredbe iz pravnog sustava.
6. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da pluralističko i demokratsko društvo kojem težimo u Hrvatskoj utemeljeno, inter alia, i na bogatstvu različitosti – nije moguće ostvariti bez otvorene javne rasprave o svim segmentima djelovanja zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Ni jedna institucija javne vlasti, pa tako ni Ustavni sud, nije i ne smije biti izuzeta od preispitivanja, argumentirane analize postupanja i otkrivanja „neuralgičnih“ točaka, a po potrebi i stručne i znanstveno utemeljene kritike. To je i temeljni razlog komentara navedenih odluka Ustavnog suda u ovoj Izjavi.
Stoga, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće podržavaju javno komentiranje svih, pa i u ovoj Izjavi navedenih odluka Ustavnog suda, kao i argumentirano osporavanje njihovih pravnih valjanosti, ali istovremeno smatraju neprihvatljivim i štetnim izjave koje su već neko vrijeme prisutne u hrvatskom javnom prostoru, a koje su kulminirale donošenjem rješenja kojim je suspendirana primjena ObZ/14. Tim se izjavama, u kojima se naglašavaju i ponavljaju ocjene o „skandaloznosti“, „političkoj uvjetovanosti“, isključivo političkim razlozima koji su diktirali tu odluku“„ „neustavnosti“ „protuustavnosti“ donesenih odluka, stvaranju „pravnog kaosa“ i „pravnog nereda“, „ustavnosudskom puču u hrvatskom pravnom sustavu“ te drugim za javnu raspravu, i za citiranje u ovoj Izjavi, neprimjerenim i neutemeljenim ocjenama, Ustavni sud neargumentirano diskvalificira, dovode se u pitanje njegove ustavne ovlasti i izražavaju sumnje u stručnost i čast sudaca tog suda koji „svi imaju politički dres“. Stvaranjem i podržavanjem takvih negativnih predodžbi o Ustavnom sudu i njegovom djelovanju, provocira se u javnosti nepovjerenje u pravnu sigurnost i vladavinu prava u Republici Hrvatskoj. Time se otežava normalno funkcioniranje Ustavnog suda u ostvarenju njegove zaštitne i garantivne funkcije vladavine prava i zaštiti temeljnih ljudskih prava u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.
Budući da su temeljem članka 31. Ustavnog zakona odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužne su ih poštivati sve fizičke i pravne osobe, a sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su ih provoditi u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije pravnih znanosti Hrvatske pozivaju sve dužnosnike u tijelima državne i javne vlasti i sve građane Republike Hrvatske na dužno poštivanje institucije Ustavnog suda i provođenje njegovih odluka.
Predsjednik Znanstvenog vijeća Predsjednik Akademije
Prof.dr.sc. Ivan Koprić Prof.emerit.dr.sc. Željko Horvatić
OVA IZJAVA SE DOSTAVLJA PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE, IZABRANOJ PREDSJEDNICI REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNIKU HRVATSKOG SABORA, PREDSJEDNIKU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNIKU VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNICI USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNIKU HRVATSKE ODVJETNIČKE KOMORE, GLAVNOM DRŽAVNOM ODVJETNIKU REPUBLIKE HRVATSKE I U SKRAĆENOM TEKSTU SREDSTVIMA JAVNOG PRIOPĆAVANJA
Izjava Predsjedništva i Znanstvenog vijeća povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske
IZJAVA PREDSJEDNIŠTVA I ZNANSTVENOG VIJEĆA AKADEMIJE PRAVNIH ZNANOSTI HRVATSKE POVODOM DONOŠENJA ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U-III-4150/2010 I RJEŠENJA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U-I-3101/2014 OD 12. SIJEČNJA 2015. GODINE
Potaknuti neuobičajeno brojnim i različitim, a najčešće proizvoljnim i nedovoljno i/ili pogrešno argumentiranim stajalištima i izjavama sudionika, pa i predstavnika izvršne vlasti i pravne struke, u raspravama u sredstvima javnog priopćavanja o dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ustavni sud) navedene u naslovu, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije, ostvarujući ciljeve svojeg djelovanja, na zajedničkoj sjednici održanoj 22. siječnja 2015. godine jednoglasno su usvojili sljedeću
I Z J A V U
I. O ODLUCI U-III-4150/2010
1. U odluci U-III-4150/2010 od 12. siječnja 2015. godine Ustavni sud je povodom većeg broja podnesenih ustavnih tužbi protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 8. svibnja 2009 i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Vrhovni sud) broj: I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010. razmatrao ustavnopravni aspekt oružanog sukoba na području Republike Hrvatske 1991. godine i odnos Vrhovnog suda i Ustavnog suda u primjeni konvencijskog prava. Tom je odlukom presuda Vrhovnog suda od 2. lipnja 2010. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.
2. Bez obzira na konkretni predmet u kaznenom postupku na kojeg se odnosi odluka Ustavnog suda Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju:
a/ potpuno opravdanim i pravno utemeljenim stajalište Ustavnog suda koji je povodom prigovora podnositelja ustavnih tužbi da su presudama Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda povrijeđena njihova temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na procesnu ravnopravnost stranaka u postupku, pravo na obrazloženu sudsku odluku, pravo na djelotvorno pravno sredstvo i pravo na branitelja), u navedenoj odluci ocijenio da taj sud, „u situaciji kad Vrhovni sud ima mogućnost njihova razmatranja ispitivanja i ocjene, dužan prepustiti odlučivanje o tim prigovorima Vrhovnom sudu“. /Podv. APZH/
b/ Glede ustavnopravnog aspekta oružanog sukoba na području Republike Hrvatske 1991. godine Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju da je Ustavni sud opravdano i pravno utemeljeno ukazao na problem „različite sudske prakse kaznenih sudova u vezi s datumom kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava i s karakterom oružanog sukoba na njezinom području početkom 1990-ih“ i potom ispravno naglasio kako je riječ o „pitanju koje nadilazi uske kaznenopravne okvire… i koje je bitno za pravilno vrednovanje karaktera cjelokupnog ustavnog i državnopravnog temelja Republike Hrvatske.“ /Podv. APZH/
3. Polazeći od Izvješća Ustavnog suda u povodu Inicijative Vlade Republike Hrvatske od 10. listopada 2002. godine kojim je utvrđeno da je, u smislu međunarodnog prava, Republika Hrvatska postala suverena država 8. listopada 1991. godine, navedenom je odlukom taj datum označen kao „nesporna povijesno-pravna činjenica koja…mora biti dosljedno poštovana u sudskoj praksi te služiti nacionalnim sudovima u njihovoj interpretaciji Ustava, zakona i drugih izvora prava koji primjenjuju u konkretnim sudskim postupcima u kojima se to pitanje ponavlja“. /Podv. APZH/ Iz takvog nespornog utvrđenja slijedi da je do 8. listopada 1991. godine „oružani sukob na području Republike Hrvatske imao nemeđunarodni karakter“, a nakon toga „taj je sukob imao međunarodni karakter“. U citiranoj odluci Ustavni sud ispravno zaključuje da „sudska kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe na odabir materijalnog prava koje treba primijeniti u svakom pojedinom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991. godine“. Iz toga slijedi da se na ratne zločine počinjene prije 8. listopada 1991. godine primjenjuje Dopunski protokol II uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, a na one počinjene nakon toga datuma primjenjuje se Dopunski protokol I uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.
4. Polazeći od temeljnih načela međunarodnog prava, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije ukazuju na ispravnost ocjene i obrazloženja Ustavnog suda da je Republika Hrvatska postala suverena i neovisna država 8. listopada 1991. godine kada je Hrvatski sabor donio Odluku o raskidu svih državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. To je i Arbitražna komisija Konferencije o miru u Jugoslaviji utvrdila u Mišljenju br. 11 od 16. srpnja 1993. Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju također je u postupku protiv Slobodana Miloševića sukladno pravilu 98bis utvrdilo da je „Republika Hrvatska bila država od 8. listopada 1991. godine“ čime je odbijen podnesak prijatelja suda prema kojem je Hrvatska postala država tek u razdoblju između „15. siječnja i 22. svibnja 1992. godine zbog čega se sukob u Hrvatskoj prije tog vremena ne može smatrati međunarodnim.“ Ovom prilikom smatramo važnim podsjetiti i na jednoglasno usvojena Stajališta znanstveno-nastavnog vijeća Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 16. listopada 1991. godine povodom agresije na Republiku Hrvatsku u kojima je, između ostalog, istaknuto da se oružani sukob vodi isključivo na području Republike Hrvatske i protiv nje uz činjenicu da akcije započinju ili se pripremaju izvan njenog područja. Notorna je činjenica da je napadaj izvršila SRJ uz pomoć armije (ranije federalne, a potom ostatka Jugoslavije).
5. Utvrđivanjem ustavnopravnih činjenica koje su odlučne za ujednačenu primjenu materijalnog prava (unutarnjeg i međunarodnog) u kaznenim postupcima za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava pred hrvatskim sudovima, Ustavni je sud odlučujuće pridonio i utvrđivanju „dobro poznatih historijskih istina o cjelokupnom ustavnom i državnopravnom temelju Republike Hrvatske“. Drugim riječima, utvrđenjem da je oružani sukob na području Republike Hrvatske u razdoblju nakon 8. listopada 1991. godine bio međunarodnog karaktera, Ustavni sud je demantirao neosnovane teze o tome da početkom devedesetih godina XX. stoljeća Republika Hrvatska nije bila izložena agresiji i da je oružani sukob koji je vođen na njezinu području imao sva obilježja građanskog rata kao oblika nemeđunarodnog oružanog sukoba.
6. Glede prigovora o dugotrajnosti postupanja Ustavnog suda, uzimajući u obzir razloge za protek vremena od prigovora do odluke, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je to vrijeme premašilo razumni rok za odlučivanje Ustavnog suda u tom predmetu. Istovremeno se odlučno ističe da to ne opravdava prigovore o sadržaju i pravnoj utemeljenosti te odluke. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju da je navedena odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na ustavnopravne aspekte oružanog sukoba na području Republike Hrvatske 1991. godine, bez dvojbe, jedna od najvažnijih odluka u povijesti tog suda.
Stajalište Ustavnog suda u toj odluci, od posebne je važnosti i iznimno je značajno kao dio nadležnosti i obveze tog suda u ostvarenju ustavnog načela vladavine prava u Republici Hrvatskoj jer ukazuje na važnost odgovarajuće primjene konvencijskog prava „u svjetlu međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska preuzela ratifikacijom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i ustavnog zahtjeva da sudovi sude na temelju međunarodnih ugovora (članak 115. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske).“
Osim toga, ukazujući na postojanje „potencijalnih opasnosti“ za povredu zajamčenih prava i istodobno se ograđujući od utvrđivanja da li je u konkretnom postupku došlo do povrede tih prava i prepuštajući da u ponovljenom postupku to učini Vrhovni sud, Ustavni je sud potvrdio važnost Vrhovnog suda kao najvišeg suda u zemlji nadležnog za osiguravanje jedinstvene primjene prava uključujući i konvencijsko pravo.
II. O RJEŠENJU U-I-3101/2014
1. Povodom većeg broja prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, rješenjem U-I-3101/2014 od 12. siječnja 2015. godine Ustavni je sud pokrenuo postupak za ocjenu suglasnosti Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 75/14, dalje u tekstu: ObZ/14) s Ustavom Republike Hrvatske. Na temelju članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) Ustavni je sud, do donošenja konačne odluke, privremeno obustavio izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi ObZ/14 (točka II.) a na temelju članka 31. stavka 5. Ustavnog zakona utvrdio da se, do donošenja konačne odluke, primjenjuje Obiteljski zakon (“Narodne novine” broj 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11. i 25/13., dalje u tekstu: ObZ/03). Time je do daljnjeg suspendirana primjena ObZ/14.
2. U raspravama o tom rješenju posebno se naglašava da je upravo privremena obustava primjene ObZ/14 neprihvatljiva i da je Ustavni sud time, protivno svojoj nadležnosti, „preuzeo nadležnost zakonodavca“. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju da je zbog konfuznosti zakonskih odredaba, njihove kontradiktornosti i neprovedivosti, ObZ/14 u praksi sudbene vlasti i djelatnika centara za socijalnu skrb tijekom proteklih nešto više od četiri mjeseca prouzročio očitu štetu za vladavinu prava i pravnu sigurnost u Republici Hrvatskoj. Stoga, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je Ustavni sud na vrijeme prepoznao i u svojoj odluci uvjerljivo obrazložio moguću štetu koja bi daljnjom primjenom ObZ/14 nastala, osobito za adresate tog Zakona, budući da se svaki obiteljski zakon (ma kojeg naziva) primjenjuje barem u nekoliko svojih instituta na svakog građanina Republike Hrvatske.
3. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da bi prigovori rješenju Ustavnog suda navedeni u toč. II.2. ove Izjave, vjerojatno izostali ili bi se odnosili na druge sadržaje rješenja da je Ustavni sud to rješenje donio i objavio prije početka primjene Obz/14, ali to ne opravdava prigovore o sadržaju i pravnoj utemeljenosti te odluke. Prvi prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom uz prijedlog za izricanje privremene mjere, upravo ove o kojoj je sud odlučio rješenjem od 12. siječnja 2015., podnesen je odmah po stupanju na snagu osporavanog Zakona, a sljedećih nekoliko mjeseci ostali. Nesporno je da je Ustavni sud, zbog mnoštva prijedloga upućenih mu od strane odvjetnika i udruga, ali i više od toga, zbog ogromnog broja /više od stotine/ odredaba na koje se odnose prigovori, prvi puta jedan zakon u cijelosti suspendirao, ali valja naglasiti, da se radi o privremenoj suspenziji, samo do donošenja konačne odluke povodom prigovora o njegovoj suglasnosti s Ustavom. Premda je riječ o presedanu, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da on nije štetan za pravnu sigurnost, vladavinu prava i pravni sustav Republike Hrvatske, već da je, naprotiv, privremeno obustavljajući izvršenje osporavanog propisa (ObZ/14), procijenivši da bi njegovom daljnjom primjenom mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice, Ustavni sud postupio upravo u skladu s ovlastima iz Ustava Republike Hrvatske i odgovarajućeg Ustavnog zakona.
4. Slijedom navedenog u toč.II.3. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je istovremeno sa suspenzijom primjene ObZ/14, budući da je članom 562. tog zakona određen prestanak važenja ObZ/03 kao ranijeg propisa s danom 1. rujna 2014., osnaživanje ObZ/03 bila jedina mogućnost za koju se odlučio Ustavni sud. Da nije tako odlučio, nastala bi potpuna i pogubna pravna i zakonska praznina na području obiteljskopravnog uređenja u Republici Hrvatskoj i nijedan obiteljskopravni institut ni statusno pitanje građana Republike Hrvatske ne bi se mogli provesti, zasnovati niti okončati. Kao što natura abhorret vacui tako se i pravni sustav boji praznina. Pritom valja smatrati da je Ustavni sud postupio sukladno svojoj odgovornosti kada je u toč. 769. rješenja dao vrlo jasnu uputu državnim tijelima – sudovima i centrima za socijalnu skrb te matičarima, da započete postupke dovrše po ObZ/03 kako istodobno ne bi u primjeni bila dva propisa, od kojih je jedan suspendiran. Prava stečena primjenom suspendiranog Zakona od 1. rujna 2014. do 12. siječnja 2015, ostaju pravnim subjektima nedirnuta s pozivom Vladi Republike Hrvatske za poduzimanjem mjera za djelotvornu provedbu navedenog rješenja.
5. U stručnoj i znanstvenoj raspravi o navedenoj odluci Ustavnog suda koja, nesumnjivo, ima značajke presedana, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije pravnih znanosti Hrvatske, pored navedenog u toč.II.2. – 4., smatraju da je ona iznimno važna za funkcioniranje sustava vladavine prava u Republici Hrvatskoj. To, zbog toga što su ta dva tijela Akademije Izjavom od 11. lipnja 2014. godine upozorila da je do „očigledne redukcije pravne sigurnosti i poteškoća u ostvarivanju vladavine prava donošenjem propisa u Republici Hrvatskoj došlo, između ostalog, zbog toga što su se Ustav, zakoni i drugi propisi mijenjali i još uvijek se mijenjaju prebrzo, bez dovoljne stručne i javne rasprave i pripreme, što šteti pravnoj sigurnosti i predvidivosti kao temeljnim europskim pravnim načelima…“ i da je „usklađivanje s europskom pravnom stečevinom nerijetko korišteno, bez pravih argumenata, i kao izgovor za zadiranje u tzv. sistemsko zakonodavstvo (npr. kazneno, obiteljsko, upravno) i donošenje novih propisa čija je nedomišljenost, teorijska nedorađenost i praktična neprovedivost jedan od glavnih generatora krize hrvatskog pravnog sustava.“ Ova Izjava bila je nastavak kontinuiranog inzistiranja Akademije pravnih znanosti Hrvatske na postizanju „zadovoljavajuće suvislosti cjelokupnog pravnog sustava“ koja je, između ostalog, ugrožena „čestim i nedomišljenim zakonodavnim promjenama.“ Predsjedništvo i Znanstveno vijeće podsjećaju na to da su ove tvrdnje sadržane i u Temeljnim razlozima osnivanja, ustrojstvu, ciljevima djelovanja i prioritetnim zadacima Akademije pravnih znanosti Hrvatske od 10. siječnja 2002. godine. Stoga se navedeno rješenje Ustavnog suda može smatrati i jednom, i to iznimno važnom, potvrdom kontinuiranih i višegodišnjih nastojanja Akademije da argumentirano identificira i neutralizira generatore krize hrvatskog pravnog sustava. Pozivom na to svoje djelovanje Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je ObZ/14 primjer o kojem je riječ u Izjavi i ciljevima djelovanja Akademije, pa sukladno tome, smatra da je suspendiranjem daljnje primjene toga Zakona Ustavni sud ograničio pravnu nesigurnost što je nesumnjivo njegov izravni i učinkoviti doprinos ostvarenju vladavine prava u Republici Hrvatskoj i zaštiti ljudskih prava, budući da se u odluci o suspenziji ObZ/14 opravdano pozvao na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava koji je u predmetu Broniowski protiv Poljske (presuda, Veliko vijeće, 22. lipnja 2004., br. 31443/96) posebno istaknuo zahtjev da vlast eliminira disfunkcionalne odredbe iz pravnog sustava.
6. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da pluralističko i demokratsko društvo kojem težimo u Hrvatskoj utemeljeno, inter alia, i na bogatstvu različitosti – nije moguće ostvariti bez otvorene javne rasprave o svim segmentima djelovanja zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Ni jedna institucija javne vlasti, pa tako ni Ustavni sud, nije i ne smije biti izuzeta od preispitivanja, argumentirane analize postupanja i otkrivanja „neuralgičnih“ točaka, a po potrebi i stručne i znanstveno utemeljene kritike. To je i temeljni razlog komentara navedenih odluka Ustavnog suda u ovoj Izjavi.
Stoga, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće podržavaju javno komentiranje svih, pa i u ovoj Izjavi navedenih odluka Ustavnog suda, kao i argumentirano osporavanje njihovih pravnih valjanosti, ali istovremeno smatraju neprihvatljivim i štetnim izjave koje su već neko vrijeme prisutne u hrvatskom javnom prostoru, a koje su kulminirale donošenjem rješenja kojim je suspendirana primjena ObZ/14. Tim se izjavama, u kojima se naglašavaju i ponavljaju ocjene o „skandaloznosti“, „političkoj uvjetovanosti“, isključivo političkim razlozima koji su diktirali tu odluku“„ „neustavnosti“ „protuustavnosti“ donesenih odluka, stvaranju „pravnog kaosa“ i „pravnog nereda“, „ustavnosudskom puču u hrvatskom pravnom sustavu“ te drugim za javnu raspravu, i za citiranje u ovoj Izjavi, neprimjerenim i neutemeljenim ocjenama, Ustavni sud neargumentirano diskvalificira, dovode se u pitanje njegove ustavne ovlasti i izražavaju sumnje u stručnost i čast sudaca tog suda koji „svi imaju politički dres“. Stvaranjem i podržavanjem takvih negativnih predodžbi o Ustavnom sudu i njegovom djelovanju, provocira se u javnosti nepovjerenje u pravnu sigurnost i vladavinu prava u Republici Hrvatskoj. Time se otežava normalno funkcioniranje Ustavnog suda u ostvarenju njegove zaštitne i garantivne funkcije vladavine prava i zaštiti temeljnih ljudskih prava u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.
Budući da su temeljem članka 31. Ustavnog zakona odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužne su ih poštivati sve fizičke i pravne osobe, a sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su ih provoditi u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije pravnih znanosti Hrvatske pozivaju sve dužnosnike u tijelima državne i javne vlasti i sve građane Republike Hrvatske na dužno poštivanje institucije Ustavnog suda i provođenje njegovih odluka.
Predsjednik Znanstvenog vijeća Predsjednik Akademije
Prof.dr.sc. Ivan Koprić Prof.emerit.dr.sc. Željko Horvatić
OVA IZJAVA SE DOSTAVLJA PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE, IZABRANOJ PREDSJEDNICI REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNIKU HRVATSKOG SABORA, PREDSJEDNIKU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNIKU VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNICI USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNIKU HRVATSKE ODVJETNIČKE KOMORE, GLAVNOM DRŽAVNOM ODVJETNIKU REPUBLIKE HRVATSKE I U SKRAĆENOM TEKSTU SREDSTVIMA JAVNOG PRIOPĆAVANJA
Izjava o stanju pravnog sustava Republike Hrvatske nakon ulaska u članstvo Europske Unije
11. lipnja 2014. godine Akademija pravnih znanosti objavila je Izjavu o stanju pravnog sustava Republike Hrvatske nakon ulaska u članstvo Europske unije.
Povodom desetgodišnjice utemeljenja Akademija pravnih znanosti Hrvatske organizirala je 4. i 5. listopada 2012. znanstveni skup “USUGLAŠAVANJE HRVATSKOG PRAVNOG SUSTAVA S EUROPSKOM PRAVNOM STEČEVINOM“. Znanstveni radovi i izlaganja s tog skupa objavljeni su u dva broja GODIŠNJAKA Akademije pravnih znanosti Hrvatske (Vol. IV broj 1/2013 i Vol. V broj 1/2014). Članovi Akademije koji su sudjelovali na znanstvenom skupu i čiji su radovi objavljeni kritički su i argumentirano analizirali promjene koje su tijekom pristupnih pregovora ostvarene u hrvatskom pravnom sustavu. Istovremeno se raspravljalo i o brojnosti mogućih poteškoća, nesporazuma i konkretnih problema pravne nesigurnosti, koje bi, ako se na njih pravovremeno ne upozori, mogle dovesti do ozbiljnih poremećaja u našem nacionalnom pravnom sustavu koji će nakon pristupanja biti nedvojbeno i sastavni dio pravnog sustava Europske unije. Sada, nakon što je Republika Hrvatska već gotovo godinu dana kao dvadesetosma članica EU donosila brojne zakonske i druge propise, uz istovremenu primjenu propisa EU, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije odlučilo je sve zainteresirane i javnost upozoriti na sadržaje radova s navedenog znanstvenog skupa konvencionalnim predstavljanjem Godišnjaka, ali tim povodom, istovremeno, zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, pravnu struku i javnost obavijestiti o ranijim i aktualnim stajalištima Akademije o odnosu pravnog sustava Republike Hrvatske kao suverene države članice EU i sadržaja pravnog sustava te zajednice kojega je sada hrvatski pravni sustav sastavni dio sljedećom:
I Z J A V O M
O STANJU PRAVNOG SUSTAVA REPUBLIKE HRVATSKE NAKON ULASKA U ČLANSTVO EUROPSKE UNIJE
I. Tijekom višegodišnjih pregovora za pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji hrvatski pravni sustav usklađivan je s pravnim sustavom Europske unije. Pritom je Republika Hrvatska maksimalno i ustrajno nastojala poštivati ne samo zajedničku europsku pravnu stečevinu (acquis communautaire), nego i pravne i upravne standarde koji su utvrđeni sudskom praksom europskih sudova kao primjeri dobre europske prakse. U tome se, prema ocjenama iz EU, uspjelo na zadovoljavajući način. Usporedo s tim, trebalo je, nakon svih promjena ostvarenih takvim usklađivanjima, osigurati institucionalne kapacitete za kasniju, /nakon pridruživanja RH u punopravno članstvo EU/, učinkovitu provedbu zajedničke pravne stečevine i hrvatskog pravnog sustava te kvalitetno djelovanje pravosudnih i upravnih tijela RH u okviru europskog pravnog i upravnog prostora. Unatoč ocjenama EU o zadovoljavajućem usklađivanju pravnog sustava RH s izvorima pravnog sustava EU, Akademija smatra da to nije učinjeno na način kojim bi se osigurala pravna sigurnost i vladavina prava te da su zbog toga nastali i postoje problemi na koje, u cilju njihovog neodložnog otklanjanja, valja upozoriti i ovom Izjavom.
II. Akademija upozorava da je do očigledne redukcije pravne sigurnosti i poteškoća u ostvarivanju vladavine prava donošenjem propisa u Republici Hrvatskoj došlo, inter alia, i iz sljedećih razloga: Tijekom procesa usklađivanja donesen je velik broj zakona i drugih propisa po hitnom postupku, često kada to i nije bilo potrebno. Ustav, zakoni i drugi propisi mijenjali su se i još uvijek se mijenjaju prebrzo, bez dovoljne stručne i javne rasprave i pripreme, što šteti pravnoj sigurnosti i predvidivosti kao temeljnim europskim pravnim načelima. Usklađivanje s europskom pravnom stečevinom nerijetko je korišteno, bez pravih argumenata, i kao izgovor za zadiranje u tzv. sistemsko zakonodavstvo (npr. kazneno, obiteljsko, upravno) i donošenje novih propisa čija je nedomišljenost, teorijska nedorađenost i praktična neprovedivost jedan od glavnih generatora krize hrvatskog pravnog sustava. Ta je kriza, između ostalog, dovela i do značajnih financijskih gubitaka na svim razinama. Umjesto prethodne analize cjelokupnog stanja hrvatskog pravnog sustava u novim prilikama uključivanja RH u pravni sustav EU, djelomični i gotovo nasumce odabrani zahvati u pravni sustav dovode do množenja propisa, uz velike rizike da oni neće biti adekvatni regulacijskoj potrebi radi koje su nastali, pa onda ni u praksi primijenjeni na potreban način. Akademija upozorava da se znatan dio prava i propisa Europske unije od ulaska Republike Hrvatske u članstvo mora neposredno primijeniti od strane hrvatskih tijela javne vlasti i uprave, bez potrebe da se isti transponiraju u hrvatski pravni sustav implementacijskim propisima. To, međutim nije ostvareno tako da bi se postigla minimalno prihvatljiva zadovoljavajuća razina pravne sigurnosti građana Republike Hrvatske. Usprkos uočenim naporima i nastojanjima izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti da se u normativnoj djelatnosti i primjeni propisa u praksi usvoje i primijene dobri europski standardi, poput procjene učinaka propisa, savjetovanja sa stručnjacima i zainteresiranom javnošću i drugih tehnika poboljšavanja pravne regulacije (better regulation techniques), u hrvatskom je pravnom sustavu došlo do ozbiljnih problema s poštivanjem standarda ustavnosti i zakonitosti, međusobne neusklađenosti zakona i drugih propisa, pravnih praznina i konceptualnih nedosljednosti.
III. Pri preuzimanju pravnih izvora iz drugih pravnih sustava često se nije postupilo po ustaljenim pravilima izrade pravne norme po uzoru na normu iz drugog pravnog sustava tako da se utvrdi njezino mjesto i značenje u tom sustavu i način kako je izražena u duhu jezika u kome je to učinjeno te ocjeni može li se, gdje i na koji način pa i s kakvim učinkom unijeti u naš pravni sustav s time da ju se izrazi u duhu hrvatskog jezika. Nemali broj direktno prevedenih normi je glomazan, norme nisu jasne niti su izražene u duhu hrvatskog jezika pa su stoga teško razumljive, a ponekad ni nisu razumljive. Pritom se nije stvorilo i dosljedno primijenilo hrvatsko pravno nazivlje čime je osiromašen ne samo stručni pravni nego putem njega i standardni hrvatski jezik, naročito kroatiziranjem anglosaksonskog pravnog nazivlja tako da adresat pravne norme nekada ne može pravilno utvrditi njezin pravi sadržaj. Ne treba zaboraviti da se takvo pogrešno nazivlje koristi u milijunima sudskih odluka i akata upravnih tijela godišnje i tako ulazi u standardni hrvatski jezik. Nisu od malog značenja ni pogrešni prijevodi pojedinih pojmova i riječi sa drugih na hrvatski jezik u njihovom pravnom smislu, zbog kojih su uočene značajne promjene autentičnih sadržaja nekih pravnih izvora EU.
IV. Za napomenuti je i da značajan broj važnih pravnih akata europske pravne stečevine još uvijek nije preveden na hrvatski jezik koji je prijemom RH u članstvo EU postao službenim jezikom Europske unije. Zbog nerijetko zbunjujućih tumačenja odnosa izravnih propisa tijela EU i RH u praksi pravosudnih i upravnih tijela, javnost i Akademija opravdano uočavaju neujednačenu primjenu prava od strane nadležnih sudbenih i upravnih tijela i pravnu nesigurnost kod građana što neposredno ima neprihvatljivo nepovoljni utjecaj na Ustavom zajamčenu vladavinu prava u Republici Hrvatskoj. Stoga je nužno bez odlaganja pristupiti sustavnoj i trajnoj (cjeloživotnoj) edukaciji zaposlenih u sudbenoj vlasti i upravnim tijelima u čemu vodeću ulogu mora imati hrvatska pravna znanost.
V. Takvim promjenama u pravnom sustavu modernizirane su pojedine norme koje ga čine i ma kako nezgrapno izražene prilagođene europskoj pravnoj stečevini, ali se izgubila cjelina pravnog sustava. On više nije logično izražena cjelina pa je u njemu znatno otežano snalaženje. Takvo stanje pravnog sustava ima za posljedicu da se u hrvatskom pravu teško snalaze specijalisti za pojedina uska pravna područja, da se oni ne snalaze na drugim područjima prava, a adresati pravne norme ne mogu se u tome snaći bez pomoći pravnika specijalista za uža područja prava. Pritom valja imati na umu da pravna norma mora biti prvenstveno namijenjena adresatima, građanima i pravnim osobama, a ne samo osobama s pravnim obrazovanjem. U takvim uvjetima često nije moguće objektivno procijeniti koja pravna sredstva treba primijeniti za ostvarenje i zaštitu nekog prava te u kom će predvidivom roku i s kakvim rezultatom takvo nastojanje biti ostvareno, a to je pogubno za pravnu sigurnost.
VI. U opisanom stanju pravnog sustava RH od velike je važnosti i dio koji se odnosi na propise i njihovu primjenu u djelovanju javne uprave. Akademija opravdano smatra da je hrvatska javna uprava od ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije postala odgovorna za primjenu ne samo domaćih propisa, nego i zajedničke europske pravne stečevine. Stoga je, bez odlaganja, potrebno uložiti veliki napor da se njezin kapacitet za zakonitu i pravilnu primjenu prava ojača nizom mjera pravne, organizacijske, obrazovne i funkcionalne prirode. Bez ozbiljnog pristupa reformi javne uprave na svim njezinim razinama i u svim komponentama postoji ozbiljan rizik narušavanja standarda vladavine prava i djelotvornog objedinjavanja pravnog sustava Republike Hrvatske i Europske unije.
VII. Akademija ovom Izjavom upozorava da pravo EU nisu samo temeljni ugovori i pravni izvori njenih tijela već i pravni sustavi svih njenih država članica. Pravo EU i pravni sustavi svih država članica, pa sada i RH, čine jedinstvenu cjelinu koja se s takvim sadržajem može smatrati pravnim sustavom Europske unije. Međusobno usuglašavanje ili „harmoniziranje“ prava EU i prava Republike Hrvatske i ostalih članica EU je kontinuirani proces s ciljem postizanja koherentnog, jasnog, zajedničkog i za sve države članice prihvatljivog sustava pravnih normi po kojima se odvija svakodnevni život u svakoj državi članici EU i toj zajednici država članica. Radi se o tome da najbolji dijelovi izvora prava EU i njezinih članica (sastavnih dijelova), ako već nisu, postanu zajednička pravna stečevina. Takav pravni sustav može biti cjelovit, samo s onim dijelovima pravnih sustava država članica koji su zbog posebnosti tih sastavnica Unije međusobno toliko različiti, koliko najbolje odgovaraju društvenim, kulturnim, gospodarskim i drugim osobitostima, ali koji nisu u suprotnosti s onim dijelovima pravne stečevine koji su zajednički svim državama članicama. To bi onda mogao biti pravni sustav Europske unije kojim se ostvaruje jedinstvo u različitostima, a Europska unija i nakon Lisabonskog ugovora „tvorevina koje legitimitet počiva istovremeno i na državama članicama i na europskim građanima.“ Građani Republike Hrvatske su i građani Europske unije. Upravo zbog njih Akademija pravnih znanosti Hrvatske poziva Hrvatski sabor, Predsjednika Republike Hrvatske, Vladu Republike Hrvatske i sudbenu vlast te sve druge odgovorne institucije i pojedince da provedu temeljitu analizu stanja u hrvatskom pravnom sustavu, razmotre i utvrde mogućnosti i načine saniranja u ovoj Izjavi uočenih problema i poduzmu sve potrebne mjere za hitno i značajno unaprjeđenje tog sustava, nužna poboljšanja u organizaciji pravosuđa i javne uprave, a sve radi zaštite prava i interesa hrvatskih građana i ostvarivanja načela vladavine prava. Akademija pravnih znanosti Hrvatske nudi svoju pomoć u tom odgovornom poslu.
U Zagrebu, 11. lipnja 2014.
Predsjednik Znanstvenog vijeća APZH Predsjednik APZH
Prof.dr.sc. Ivan Koprić v.r. Prof.emerit.dr.sc. Željko Horvatić v.r.
Zaključci Predsjedništva i Znanstvenog vijeća Akademije pravnih znanosti Hrvatske o nacrtima prijedloga zakona o znanosti, sveučilištu u visokom obrazovanju (23. studenog 2010.)
ZAKLJUČCI
PREDSJEDNIŠTVA I ZNANSTVENOG VIJEĆA AKADEMIJE PRAVNIH ZNANOSTI HRVATSKE O NACRTIMA PRIJEDLOGA ZAKONA O ZNANOSTI, SVEUČILIŠTU I VISOKOM OBRAZOVANJU
(23. studenog 2010.)
1. Nacrti prijedloga zakona o znanosti, sveučilištu i visokom obrazovanju sadrže niz odredaba kojima se ograničava Ustavom Republike Hrvatske zajamčena autonomija sveučilišta, njegovih sastavnica i individualne slobode i prava akademskih nastavnika i znanstvenika.
2. Neprihvatljivo je vremensko ograničenje javne rasprave o ovako važnom zakonskom paketu kao i činjenica da u izradu nacrta zakona nije bila uključena pravna struka.
3. Predložena struktura i nadležnost ključnih tijela u znanosti i visokom obrazovanju (Sveučilišno vijeće, Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje i znanost) dovode u pitanje načelo prema kojem isključivo sveučilište ima pravo uređivati svoj unutarnji ustroj i prioritete razvitka znanosti.
4. Umjesto poticanja i afirmacije rada Odbora za etiku i znanost u visokom obrazovanju i Savjeta za financiranje znanstvene djelatnosti visokog obrazovanja, ta se tijela predloženim zakonima ukidaju što je u suprotnosti sa zahtjevom za afirmaciju znanstvene etike i sudjelovanjem socijalnih partnera u raspravama oko financiranja sustava znanosti i visokog obrazovanja. Istodobno se novim zakonima predlaže uvođenje moralne odgovornosti s pravnim posljedicama ali bez pravnog temelja i pravnog postupka za zaštitu ustavnih sloboda i prava sveučilišnih nastavnika i drugih pripadnika akademske zajednice. No ne predlaže se ograničavanje etike u znanosti na davanje vještačkih mišljenja pa tako ostaje otvorenom mogućnost zloupotrebe etike za donošenje – navodno znanstvenih – odluka o životu i smrti.
5. Utvrđivanje kapaciteta visokih učilišta od strane Agencije za znanost i visoko obrazovanje predstavlja zadiranje u autonomnu nadležnost sveučilišta kod provedbe upisa studijskih programa.
6. Ukidanje pravne osobnosti fakulteta i umjetničkih akademija protivno je ustavnim jamstvima autonomije sveučilišta te slobodi znanstvenog, umjetničkog i kulturnog stvaralaštva, koja opet proizlaze iz naravi kako tog stvaralaštva tako i sveučilišta. Naime, samo djelatnici pojedine znanosti, odnosno umjetnosti imaju znanstvene, odnosno umjetničke kvalifikacije da donose stručne odluke o tom koje će se djelatnosti obavljati u toj znanosti, odnosno umjetnosti u sveučilištu i tko je sposoban da ih obavlja kao nastavnik, suradnik, student ili čelnik te su samo ti djelatnici znanstveno, odnosno umjetnički kvalificirani prenijeti dio svojih ovlasti širim zajednicama znanstvenika i umjetnika, pa tako i sveučilištima.
7. Individualna prava i slobode akademskih nastavnika u znatnoj se mjeri ograničavaju uvođenjem tzv. piramidalnog sustava znanstveno-nastavnih radnih mjesta, neodređenim uvjetima za izdavanje i oduzimanje akademske dopusnice (venia docendi) i ograničavanjem dobi za starosnu mirovinu akademskih nastavnika sa sadašnjih 70 na 68 godina.
8. Predloženim se rješenjima kojima se u znatnoj mjeri otežava napredovanje nastavnika i znanstvenika u znanstveno-nastavnim i suradničkim zvanjima stvara rizik od odljeva visokokvalitetnih kadrova iz sustava znanosti i visokog obrazovanja u privatni sektor i inozemstvo.
9. Neprihvatljivo je i sasvim neutemeljeno izjednačavanje sveučilišnih i stručnih studija kao i ponovno uvođenje magisterija znanosti koji nije u skladu s Europskim kvalifikacijskim okvirom.
10. Predloženi zakonski paket otvara prostor za dezintegraciju sveučilišta i potpunu komercijalizaciju i privatizaciju znanosti i visokog obrazovanja kao javnog dobra za koje je država dužna skrbiti.
Priopćenje o gospodarskom pojasu (15.9. 2003.)
Predsjedništvo Akademije pravnih znanosti Hrvatske potaknuto pravno neutemeljenim i neprihvatljivim dvojbama u raspravama o pravu Republike Hrvatske na proglašenje svoga isključivog gospodarskog pojasa u Jadranskom moru, oblikovalo je svoje stajalište o tom međunarodnopravnom režimu na moru te ga ovime upućuje svima koji o tome odlučuju i javnosti…..
Priopćenjeo gospodarskom pojasu (15.9. 2003.)
Predsjedništvo Akademije pravnih znanosti Hrvatske potaknuto pravno neutemeljenim i neprihvatljivim dvojbama u raspravama o pravu Republike Hrvatske na proglašenje svoga isključivog gospodarskog pojasa u Jadranskom moru, oblikovalo je svoje stajalište o tom međunarodnopravnom režimu na moru te ga ovime upućuje svima koji o tome odlučuju i javnosti:
• Isključivi gospodarski pojas posebni je pravni režim na moru koji je uspostavljen i pravno definiran u Konvenciji UN o pravu mora koja je kao završni dokument Treće konferencije UN o pravu mora usvojena 10. prosinca 1982.g. Konvenciju su ratificirale brojne države među kojima i Republika Hrvatska. Štoviše, Međunarodni sud već je 1986. g. povodom jednog spora ustvrdio da je isključivi gospodarski pojas kao novi ali i univerzalno prihvaćen režim na moru postao dijelom općeg običajnog međunarodnog prava. Tu tvrdnju izričito je ponovila npr. i vlada Republike Slovenije u obavijesti Tajništvu UN o svojoj sukcesiji jugoslavenske ratifikacije Konvencije UN o pravu mora.
• Konvencija UN o pravu mora u člancima 55.-75. ( Gl. V.) sadržava propise o isključivom gospodarskom pojasu (exclusive economic zone) po kojima obalne države imaju pravo uspostaviti svoja suverena prava gospodarske naravi i jurisdikcijske ovlasti nad područjem mora i podmorja izvan vanjske granice svog teritorijalnog mora, tj. u prostoru dijela otvorenog mora do udaljenosti ne više od 200 morskih milja. Da bi obalna država stekla te ovlasti treba samo zakonom ili drugim jednostranim pravnim aktom proglasiti svoj isključivi gospodarski pojas. Da takvo pravo imaju i obalne države čije teritorijalno more graniči s otvorenim morem i u manjim tzv. «zatvorenim ili poluzatvorenim morima» kao što je to npr. Jadransko more, potvrđeno je u definiciji tih mora iz čl. 122. Konvencije UN o pravu mora. Nakon proglašenja svog isključivog gospodarskog pojasa, obalna država treba razgraničiti svoj pojas s onim drugim državama koje su, zahvaljujući svojem zemljopisnom položaju, u stanju proglasiti svoje gospodarske pojaseve.
• Proglašenjem svog isključivog gospodarskog pojasa obalna država ne povećava svoje državno područje, ali u tom morskom prostoru pod svojom kontrolom stječe « suverena prava radi istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim bogatstvima voda nad morskim dnom i onih morskog dna i njegovih podzemlja, te glede drugih djelatnosti radi gospodarskog istraživanja i iskorištavanja pojasa, kao što je proizvodnja energije korištenjem vode, struja i vjetrova». Uz to obalna država stječe i jurisdikciju glede «podizanja i upotrebe umjetnih otoka, uređaja i naprava, znanstvenog istraživanja mora i zaštite i očuvanja okoliša…» Uz to, sve države obalne i neobalne u isključivom gospodarskom pojasu zadržavaju neka prava iz režima tog dijela ranije otvorenog mora, u prvom redu slobode plovidbe, prelijetanja i polaganja podmorskih kabela i cjevovoda.
• Isključive gospodarske pojaseve prema evidenciji UN do sada je svojim propisima proglasilo 124 država na obalama svih mora: od oceana do malih mora kao što su Baltičko, Karipsko i Crno more. U Sredozemnom moru od 24 obalnih država do sada je na temelju Konvencije UN o pravu mora 13 država proširilo svoju jurisdikciju izvan teritorijalnog mora.
• U hrvatskom pravnom sustavu odredbe o isključivom gospodarskom pojasu propisane su u Pomorskom zakoniku iz 1994.g. U Gl. IV. čl. 33.- 42. sažeto se reproduciraju osnovna načela Konvencije UN o pravu mora a u čl. 1042. propisano je da će se odredbe o gospodarskom pojasu primjenjivati od časa kada Sabor Republike Hrvatske donese odluku o proglašenju tog pojasa.
• Vodeći računa da je Hrvatska pomorska država sa dugačkom i razvedenom obalom čije je obalno stanovništvo primarno ovisno o ribarstvu i turizmu, proglašenjem njenog isključivog gospodarskog pojasa u Jadranskom moru, stvaraju se, između ostalog, i nužni uvjeti za vođenje ribarske politike na znanstvenoj osnovi, ostvarivanje razumnog gospodarenja živim morskim bogatstvima na održivoj i racionalnoj osnovi te zaštitu morskog okoliša u tom moru. To je u suglasju s nastojanjima EU koja u posljednjih nekoliko godina suočena sa podacima o katastrofalnoj devastaciji ribljih fondova u tom moru i očite opasnosti od njegovog nepopravljivog onečišćenja, ima pozitivni odnos prema širenju jurisdikcije obalnih država u Sredozemnom moru što je npr. izraženo u «Planu aktivnosti za očuvanje i održivo iskorištavanje ribljih resursa u Sredozemlju u okviru zajedničke ribarske politike» usvojenom od Europske komisije 2002.g. te potvrđenom od Vijeća ministara poljoprivrede i ribarstva EU zaključcima od 21. prosinca 2002.
Na temelju izloženog Predsjedništvo Akademije pravnih znanosti Hrvatske smatra nedvojbenim da Republika Hrvatska na temelju međunarodnog i domaćeg prava ima, bez prethodnih međunarodnih pregovora, puno pravo proglasiti svoj isključivi gospodarski pojas u Jadranskom moru te da ne postoje nikakvi pravni razlozi koji bi sprječavali takvo proglašenje.
U Zagrebu, 12. rujna 2003.
Predsjednik Akademije
Prof. dr. sc. Željko Horvatić
Priopćenje o epikontinentalnom pojasu (6.9. 2005.)
Predsjedništvo Akademije pravnih znanosti Hrvatske potaknuto izjavama, namjerama i zakonskim inicijativama u susjednoj Republici Sloveniji za proglašenje i uspostavu epikontinentalnog pojasa i ekološkog pojasa te države u Jadranskom moru, nadležnim državnim tijelima i javnosti u Republici Hrvatskoj upućuje svoja slijedeća stručna i znanstvena……
Predsjedništvo Akademije pravnih znanosti Hrvatske potaknuto izjavama, namjerama i zakonskim inicijativama u susjednoj Republici Sloveniji za proglašenje i uspostavu epikontinentalnog pojasa i ekološkog pojasa te države u Jadranskom moru, nadležnim državnim tijelima i javnosti u Republici Hrvatskoj upućuje svoja slijedeća stručna i znanstvena
S T A J A L I Š T A
o namjeri proglašenja epikontinentalnog pojasa i ekološkog pojasa Republike Slovenije u Jadranskom moru
1. Epikontinentalni pojas obalne države obuhvaća morsko dno i njegovo podzemlje izvan njezinoga teritorijalnog mora. Taj je pojas “prirodni produžetak kopnenog područja obalne države” koji se neposredno nadovezuje na njezino teritorijalno more. Tako se taj međunarodnopravni režim na podmorju definira u članku 76. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora i u općem običajnom međunarodnom pravu. Epikontinentalni pojas nije dio područja obalne države, već ona na njemu ima samo određena suverena prava.
2. Ekološki pojas obuhvaća dio prava obalne države iz režima isključivoga gospodarskog pojasa, koji je u međunarodno pravo uveden Konvencijom o pravu mora. Gospodarski, odnosno ekološki pojas, na temelju članka 56. te Konvencije, obalna država može proglasiti na području “koje se nalazi izvan teritorijalnog mora i uz njega”.
3. Uspostavljanje međunarodnopravnih režima pojedine države na moru ovisi o njezinom zemljopisnom položaju, dužini i konfiguraciji obale. Navedena načela međunarodnog prava o mogućnosti protezanja epikontinentalnog pojasa i proglašenja ekološkog pojasa, jasno pokazuju da te prostore s posebnim međunarodnopravnim režimima ne mogu imati države čije je teritorijalno more neposredno okruženo, zatvoreno, teritorijalnim morima susjednih država. Republika Slovenija ne može imati ni najmanju površinu ekološkog pojasa ili epikontinentalnog pojasa, zato što je njezino teritorijalno more zatvoreno teritorijalnim morima susjednih država, Republike Italije i Republike Hrvatske. Štoviše, bilo kakav bio mogući sadržaj budućeg sporazuma između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o razgraničenju teritorijalnog mora, Republika Slovenija, u skladu s međunarodnim pravom, ne može doći do prostora koje bi mogla smatrati svojim epikontinentalnim pojasom ili na njemu proglasiti svoj ekološki (ili gospodarski) pojas.
4. Glede pozivanja Republike Slovenije na njeno pravo na navedene pojaseve u Jadranskom moru na temelju Sporazuma o razgraničenju epikontinentalnog pojasa između Italije i SFRJ iz 1968. godine kao slijednice bivše Jugoslavije, pravno je nedvojbeno da Republika Slovenija, zbog svoga zemljopisnog položaja, ne može biti slijednicom prava iz tog Sporazuma. Početna točka razgraničenja epikontinentalnog pojasa prema tom Sporazumu je, naime, pred nesporno hrvatskom obalom Istre, u visini Umaga. U toj se točci razdvajaju teritorijalna mora Talijanske Republike i Republike Hrvatske i započinje epikontinentalni pojas, čije je razgraničenje predmet tog Sporazuma. Logično je da je glede epikontinentalnog pojasa uz svoje teritorijalno more jedina slijednica SFRJ iz toga Sporazuma Republika Hrvatska.
5. Zbog toga što međunarodno pravo ne omogućuje obalnim državama da pojasevima pod svojom vlašću “preskaču” pojaseve susjednih država- a slovensko teritorijalno more, osim talijanskim, zatvoreno je i hrvatskim teritorijalnim morem- Republici Sloveniji pravno je onemogućeno da ima bilo svoj ekološki, bilo epikontinentalni pojas. Stoga, Predsjedništvo Akademije pravnih znanosti Hrvatske stručno i znanstveno utemeljeno mora zaključiti da bi Republika Slovenija mogla proglasiti svoj ekološki pojas i/ili epikontinentalni pojas jedino prisvajanjem dijela teritorijalnog mora Republike Hrvatske.
6. Razumije se, da opisana pravna situacija, s obzirom na nepovoljni zemljopisni položaj Republike Slovenije, ne može i ne smije utjecati na slobodu njezinog pomorskog prometa s drugim državama.
Zagreb, 3. rujna 2005.
Predsjednik Akademije
Prof. emeritus dr.sc. Željko Horvatić
Priopćenje o noti Ministarstva vanjskih poslova R. Slovenije (29.01.2007.)
Potaknuti sadržajem note Ministarstva vanjskih poslova Republike Slovenije Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske od 26. siječnja 2007. povodom odluke hrvatske Vlade od 5. siječnja 2007. o produženju koncesije INA-i za istraživanje nafte i plina u sjevernom Jadranu, i izjavi državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Slovenije od 28. siječnja 2007. da granice na moru između te države i Republike Hrvatske nisu određene i poznate, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije pravnih znanosti Hrvatske na sjednici održanoj 29. siječnja 2007. odlučilo je izdati slijedeće……..
Potaknuti sadržajem note Ministarstva vanjskih poslova Republike Slovenije Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske od 26. siječnja 2007. povodom odluke hrvatske Vlade od 5. siječnja 2007. o produženju koncesije INA-i za istraživanje nafte i plina u sjevernom Jadranu, i izjavi državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Slovenije od 28. siječnja 2007. da granice na moru između te države i Republike Hrvatske nisu određene i poznate, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije pravnih znanosti Hrvatske na sjednici održanoj 29. siječnja 2007. odlučilo je izdati slijedeće
PRIOPĆENJE
Stajalište Republike Slovenije da Republika Hrvatska davanjem koncesije INA-i za istraživanje nafte i plina u sjevernom Jadranu kako se kaže u noti od 26. siječnja 2007. ” jednostrano poseže za područjem mora, morskog dna te podzemlja nekadašnje SFRJ koji još nisu sporazumno podijeljeni i dio kojih pripada i Sloveniji kao sljednici SFRJ” te da je odluka Vlade RH o navedenoj koncesiji “nedopustiv i jednostran potez bez međunarodnih učinaka” u suprotnosti je s nedvojbenim povijesnim činjenicama o postojećim granicama između Republike Slovenije i Republike Hrvatske na temelju međunarodnog prava i u potpunom suglasju s tim pravom.
Izjava državnog tajnika u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Slovenije A. Štera 28. siječnja 2007. da granica između Slovenije i Hrvatske “nije definitivno utvrđena” te da Slovenija insistira na dogovoru da se ne mijenja zatečeno stanje s danom osamostaljenja dviju država odnosno da se ne zadire u stanje od 25. lipnja 1991. budući da u nekadašnjoj SFRJ granica na moru nije bila određena i da republike nisu imale međusobne granice također je u potpunoj suprotnosti s nedvojbenim povijesnim činjenicama o utvrđenim granicama između Republike Slovenije i Republike Hrvatske na temelju međunarodnog prava i njegove primjene na utvrđenje tih granica nakon izdvajanja tih država iz nekadašnje SFRJ.
Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije pravnih znanosti Hrvatske smatraju da je reakcija Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija Republike Hrvatske da je slovenska interpretacija međunarodnog prava o tzv. naknadnoj sukcesiji Jadranskog mora neprihvatljiva jer ignorira UN-ovu konvenciju o pravu mora, pravno utemeljena. Isto tako je pravno utemeljena i izjava Predsjednika Republike Hrvatske da je granica između Slovenije i Hrvatske poznata jer imamo “granicu s kopna na more”. Ta tijela Akademije uvjerena su da će se i u daljnjim reakcijama Republike Hrvatske na stajališta Republike Slovenije o tom pitanju, jasno i nedvojbeno razlučiti sadržaji koji se temelje na našem ustavnom pravu i pravima Republike Hrvatske po međunarodnom pravu od pragmatičkih političkih i diplomatskih aktivnosti koje su eventualno potrebne u odnosima prema svim državama, a osobito susjednima.
U nastojanju da se naša država i ovom prilikom odlučno suprotstavi pravno neutemeljenim stajalištima Republike Slovenije o granicama između te države i Republike Hrvatske argumentima koji se temelje na stručnoj i znanstvenoj prosudbi nedvojbenih i neosporivih povijesnih činjenica, sadržaja relevantnih dokumenata / tako npr. Ustavu SFRJ, mišljenjima tzv. Badinterovog povjerenstva iz 1991.g./ , međunarodnog prava / tako npr. Konvencije UN o pravu mora iz 1982.g. i dr./ te prakse u primjeni međunarodnog prava glede granica između država na kopnu i moru, Znanstveno vijeće Akademije pravnih znanosti Hrvatske će Predsjedniku Republike, Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru pružiti svu potrebnu stručnu i znanstvenu pomoć. Znanstvena stajališta na temelju objektivne multidisciplinarne i interdisciplinarne prosudbe svih pravno relevantnih sadržaja o granicama između Republike Hrvatske i Republike Slovenije ( i ostalih sastavnica bivše SFRJ) koje će Akademija oblikovati imaju ne samo neposredni cilj odgovora na slovenska stajališta o granicama u Jadranskom moru već će se, po potrebi, dati na uvid i odgovarajućim tijelima međunarodnih organizacija i integracija ( UN, EU, VE i dr.)
Po odluci Predsjedništva i Znanstvenog vijeća Akademije ovo priopćenje dostavlja se Predsjedniku Republike Hrvatske, Predsjedniku Vlade Republike Hrvatske, Predsjedniku Hrvatskog sabora i sredstvima javnog priopćavanja radi znanja javnosti.
U Zagrebu, 29. siječnja 2007.
Predsjednik Akademije
Prof.emerit.dr.sc. Željko Horvatić
Predsjednik Znanstvenog vijeća
Prof.dr.sc. Vladimir Ljubanović
