11. 6. 2014. u 20:22
Uređeno: 11. 6. 2014. u 20:27

11. lipnja 2014. godine Akademija pravnih znanosti objavila je Izjavu o stanju pravnog sustava Republike Hrvatske nakon ulaska u članstvo Europske unije. 

 

Povodom desetgodišnjice utemeljenja Akademija pravnih znanosti Hrvatske organizirala je 4. i 5. listopada 2012. znanstveni skup “USUGLAŠAVANJE HRVATSKOG PRAVNOG SUSTAVA S EUROPSKOM PRAVNOM STEČEVINOM“. Znanstveni radovi i izlaganja s tog skupa objavljeni su u dva broja GODIŠNJAKA Akademije pravnih znanosti Hrvatske (Vol. IV broj 1/2013 i Vol. V broj 1/2014). Članovi Akademije koji su sudjelovali na znanstvenom skupu i čiji su radovi objavljeni kritički su i argumentirano analizirali promjene koje su tijekom pristupnih pregovora ostvarene u hrvatskom pravnom sustavu. Istovremeno se raspravljalo i o brojnosti mogućih poteškoća, nesporazuma i konkretnih problema pravne nesigurnosti, koje bi, ako se na njih pravovremeno ne upozori, mogle dovesti do ozbiljnih poremećaja u našem nacionalnom pravnom sustavu koji će nakon pristupanja biti nedvojbeno i sastavni dio pravnog sustava Europske unije. Sada, nakon što je Republika Hrvatska već gotovo godinu dana kao dvadesetosma članica EU donosila brojne zakonske i druge propise, uz istovremenu primjenu propisa EU, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije odlučilo je sve zainteresirane i javnost upozoriti na sadržaje radova s navedenog znanstvenog skupa konvencionalnim predstavljanjem Godišnjaka, ali tim povodom, istovremeno, zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast, pravnu struku i javnost obavijestiti o ranijim i aktualnim  stajalištima Akademije o odnosu pravnog sustava Republike Hrvatske kao suverene države članice EU i sadržaja pravnog sustava te zajednice kojega je sada hrvatski pravni sustav sastavni dio sljedećom:

 

I Z J A V O M

O STANJU PRAVNOG SUSTAVA REPUBLIKE HRVATSKE NAKON ULASKA U ČLANSTVO EUROPSKE UNIJE

 

I. Tijekom višegodišnjih pregovora za pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji hrvatski pravni sustav usklađivan je s pravnim sustavom Europske unije. Pritom je Republika Hrvatska maksimalno i ustrajno nastojala poštivati ne samo zajedničku europsku pravnu stečevinu (acquis communautaire), nego i pravne i upravne standarde koji su utvrđeni sudskom praksom europskih sudova  kao primjeri dobre europske prakse. U tome se, prema ocjenama iz EU, uspjelo na zadovoljavajući način. Usporedo s tim, trebalo je, nakon svih promjena ostvarenih takvim usklađivanjima, osigurati institucionalne kapacitete za kasniju, /nakon pridruživanja RH u punopravno članstvo EU/, učinkovitu provedbu zajedničke pravne stečevine i hrvatskog pravnog sustava te kvalitetno djelovanje pravosudnih i upravnih tijela RH u okviru europskog pravnog i upravnog prostora. Unatoč ocjenama EU o zadovoljavajućem  usklađivanju pravnog sustava RH s izvorima pravnog sustava EU, Akademija smatra da to nije učinjeno na način kojim bi se osigurala pravna sigurnost i vladavina prava te da su zbog toga nastali i postoje problemi na koje, u cilju njihovog neodložnog otklanjanja, valja upozoriti i ovom Izjavom.

II. Akademija upozorava da je do očigledne redukcije pravne sigurnosti i poteškoća u ostvarivanju vladavine prava donošenjem propisa u Republici Hrvatskoj došlo, inter alia, i iz sljedećih razloga: Tijekom procesa usklađivanja donesen je velik broj zakona i drugih propisa po hitnom postupku, često kada to i nije bilo potrebno. Ustav, zakoni i drugi propisi mijenjali su se i još uvijek se mijenjaju prebrzo, bez dovoljne stručne i javne rasprave i pripreme, što šteti pravnoj sigurnosti i predvidivosti kao temeljnim europskim pravnim načelima. Usklađivanje s europskom pravnom stečevinom nerijetko je korišteno, bez pravih argumenata, i kao izgovor za zadiranje u tzv. sistemsko zakonodavstvo (npr. kazneno, obiteljsko, upravno) i donošenje novih propisa čija je nedomišljenost, teorijska nedorađenost i praktična neprovedivost jedan od glavnih generatora krize hrvatskog pravnog sustava. Ta je kriza, između ostalog, dovela i do značajnih financijskih gubitaka na svim razinama. Umjesto prethodne analize cjelokupnog stanja hrvatskog pravnog sustava u novim prilikama uključivanja RH u pravni sustav EU, djelomični i gotovo nasumce odabrani zahvati u pravni sustav dovode do množenja propisa, uz velike rizike da oni neće biti adekvatni regulacijskoj potrebi radi koje su nastali, pa onda ni u praksi primijenjeni na potreban način. Akademija upozorava da se znatan dio prava i propisa Europske unije od ulaska Republike Hrvatske u članstvo mora neposredno primijeniti od strane hrvatskih tijela javne vlasti i uprave, bez potrebe da se isti transponiraju u hrvatski pravni sustav implementacijskim propisima. To, međutim nije ostvareno tako da bi se postigla minimalno prihvatljiva zadovoljavajuća razina pravne sigurnosti građana Republike Hrvatske. Usprkos uočenim naporima i nastojanjima izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti da se u normativnoj djelatnosti i primjeni propisa u praksi usvoje i primijene dobri europski standardi, poput procjene učinaka propisa, savjetovanja sa stručnjacima i zainteresiranom javnošću i drugih tehnika poboljšavanja pravne regulacije (better regulation techniques), u hrvatskom je pravnom sustavu došlo do ozbiljnih problema s poštivanjem standarda ustavnosti i zakonitosti, međusobne neusklađenosti zakona i drugih propisa, pravnih praznina i konceptualnih nedosljednosti.

III. Pri preuzimanju pravnih izvora iz drugih pravnih sustava često se nije postupilo po ustaljenim pravilima izrade pravne norme po uzoru na normu iz drugog pravnog sustava tako da se utvrdi njezino mjesto i značenje u tom sustavu i način kako je izražena u duhu jezika u kome je to učinjeno te ocjeni može li se, gdje i na koji način pa i s kakvim učinkom unijeti u naš pravni sustav s time da ju se izrazi u duhu hrvatskog jezika. Nemali broj direktno prevedenih normi je glomazan, norme nisu jasne niti su izražene u duhu hrvatskog jezika pa su stoga teško razumljive, a ponekad ni nisu razumljive. Pritom se nije stvorilo i dosljedno primijenilo hrvatsko pravno nazivlje čime je osiromašen ne samo stručni pravni nego putem njega i standardni hrvatski jezik, naročito kroatiziranjem anglosaksonskog pravnog nazivlja tako da adresat pravne norme nekada ne može pravilno utvrditi njezin pravi sadržaj. Ne treba zaboraviti da se takvo pogrešno nazivlje koristi u milijunima sudskih odluka i akata upravnih tijela godišnje i tako ulazi u standardni hrvatski jezik. Nisu od malog značenja ni pogrešni prijevodi pojedinih pojmova i riječi sa drugih na hrvatski jezik u njihovom pravnom smislu, zbog kojih su uočene značajne promjene autentičnih sadržaja nekih pravnih izvora EU.

IV. Za napomenuti je i da značajan broj važnih pravnih akata europske pravne stečevine još uvijek nije preveden na hrvatski jezik koji je prijemom RH u članstvo EU postao službenim jezikom Europske unije. Zbog nerijetko zbunjujućih tumačenja odnosa izravnih propisa tijela EU i RH u praksi pravosudnih i upravnih tijela, javnost i Akademija opravdano uočavaju neujednačenu primjenu prava od strane nadležnih sudbenih i upravnih tijela i pravnu nesigurnost kod građana što neposredno ima neprihvatljivo nepovoljni utjecaj na Ustavom zajamčenu vladavinu prava u Republici Hrvatskoj. Stoga je nužno bez odlaganja pristupiti sustavnoj i trajnoj (cjeloživotnoj) edukaciji zaposlenih u sudbenoj vlasti i upravnim tijelima u čemu vodeću ulogu mora imati hrvatska pravna znanost.

V. Takvim promjenama u pravnom sustavu modernizirane su pojedine norme koje ga čine i ma kako nezgrapno izražene prilagođene europskoj pravnoj stečevini, ali se izgubila cjelina pravnog sustava. On više nije logično izražena cjelina pa je u njemu znatno otežano snalaženje. Takvo stanje pravnog sustava ima za posljedicu da se u hrvatskom pravu teško snalaze specijalisti za pojedina uska pravna područja, da se oni ne snalaze na drugim područjima prava, a adresati pravne norme ne mogu se u tome snaći bez pomoći pravnika specijalista za uža područja prava. Pritom valja imati na umu da pravna norma mora biti prvenstveno namijenjena adresatima, građanima i pravnim osobama, a ne samo osobama s pravnim obrazovanjem. U takvim uvjetima često nije moguće objektivno procijeniti koja pravna sredstva treba primijeniti za ostvarenje i zaštitu nekog prava te u kom će predvidivom roku i s kakvim rezultatom takvo nastojanje biti ostvareno, a to je pogubno za pravnu sigurnost.

VI.  U opisanom stanju pravnog sustava RH od velike je važnosti i dio koji se odnosi na propise i njihovu primjenu u djelovanju javne uprave. Akademija opravdano smatra da je hrvatska javna uprava od ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije postala odgovorna za primjenu ne samo domaćih propisa, nego i zajedničke europske pravne stečevine. Stoga je, bez odlaganja, potrebno  uložiti veliki napor da se njezin kapacitet za zakonitu i pravilnu primjenu prava ojača nizom mjera pravne, organizacijske, obrazovne i funkcionalne prirode. Bez ozbiljnog pristupa reformi javne uprave na svim njezinim razinama i u svim komponentama postoji ozbiljan rizik narušavanja standarda vladavine prava i djelotvornog objedinjavanja pravnog sustava Republike Hrvatske i Europske unije.

VII. Akademija ovom Izjavom upozorava da pravo EU nisu samo temeljni ugovori i pravni izvori njenih tijela već i pravni sustavi svih njenih država članica. Pravo EU i pravni sustavi svih država članica, pa sada i RH, čine jedinstvenu cjelinu koja se s takvim sadržajem može smatrati pravnim sustavom Europske unije. Međusobno usuglašavanje ili „harmoniziranje“ prava EU i prava Republike Hrvatske i ostalih članica EU je kontinuirani  proces s ciljem postizanja koherentnog, jasnog, zajedničkog i za sve države članice prihvatljivog sustava pravnih normi po kojima se odvija svakodnevni život u svakoj državi članici EU i toj zajednici država članica. Radi se o tome da najbolji dijelovi izvora prava EU i njezinih članica (sastavnih dijelova), ako već nisu, postanu zajednička pravna stečevina. Takav pravni sustav može biti cjelovit, samo s onim dijelovima pravnih sustava država članica koji su zbog posebnosti tih sastavnica Unije međusobno toliko različiti, koliko najbolje odgovaraju društvenim, kulturnim, gospodarskim i drugim osobitostima, ali koji nisu u suprotnosti s onim dijelovima pravne stečevine koji su zajednički svim državama članicama. To bi onda mogao biti pravni sustav Europske unije kojim se ostvaruje jedinstvo u različitostima, a Europska unija i nakon Lisabonskog ugovora „tvorevina koje legitimitet počiva istovremeno i na državama članicama i na europskim građanima.“  Građani Republike Hrvatske su i građani Europske unije. Upravo zbog njih Akademija pravnih znanosti Hrvatske poziva Hrvatski sabor, Predsjednika Republike Hrvatske, Vladu Republike Hrvatske i sudbenu vlast te sve druge odgovorne institucije i pojedince da provedu temeljitu analizu stanja u hrvatskom  pravnom sustavu, razmotre i utvrde mogućnosti i načine saniranja u ovoj Izjavi uočenih problema i poduzmu sve potrebne mjere za hitno i značajno unaprjeđenje tog sustava, nužna poboljšanja u  organizaciji pravosuđa i javne uprave, a sve radi zaštite prava i interesa hrvatskih građana i ostvarivanja načela vladavine prava. Akademija pravnih znanosti Hrvatske nudi svoju pomoć u tom odgovornom poslu.

 

U Zagrebu, 11. lipnja 2014.

 

Predsjednik Znanstvenog vijeća APZH                                                          Predsjednik APZH

 

Prof.dr.sc. Ivan Koprić v.r.                                                         Prof.emerit.dr.sc. Željko Horvatić v.r. 

Davor Derenčinović
Copyright (C) 2017 - Pravni Fakultet u Zagrebu, Sva prava pridržana