O tradiciji predmeta Politička ekonomija

Multidisciplinarni koncept pravnog studija trajna je karakteristika nastavnog plana Fakulteta od njegovog osnutka. Zato izučavanje ekonomskih disciplina u studiju prava ima dugu tradiciju. Vremenski se podudara s osnutkom Političko-kameralnog studija u Varaždinu ustanovljenog dobrohotnom odlukom Marije Terezije iz 1769.g. Studij je faktično započeo s radom 1770. a za prvog i jedinog nastavnika imenovan je dr. Adalbert Barić. Osnivačkim aktom određeno je da se studij ni po čemu ne razlikuje od studija istog ranga i sadržaja u ostalim dijelovima Monarhije. U tu svrhu određena je jednoobrazna literatura – knjiga Josepha von Sonnenfelsa Grundsätse der Polizey, Handlung und Finanzwissenschaft (Temeljna načela nauke o policiji, trgovini i financijama). Izvorni dokumenti o nastavnom programu studija nisu sačuvani pa je jedino moguće nagađati da se Barić u predavanjima držao sadržaja propisane literature.

 

Sam udžbenik, propisan za cijelu Monarhiju, poprimio je konačan oblik u višegodišnjem razdoblju te je tek 1772. sadržavao cjelokupnu materiju samog naslova. To znači da je u konačnom obliku obuhvaćao materiju upravnih znanosti, gospodarsku politiku i financijsku znanost. Nakon velikog požara u Varaždinu 1772. Političko-kameralni studij je preseljen u Zagreb.

 

Opsežnim mandatom iz 1776. Marija Terezija je reformirala školski sustav u Hrvatskoj. Najznačajniji dio reforme odnosio se na osnivanje Kraljevske akademije znanosti (Regia academia scientiarum) u okrilju koje djeluje Juridički fakultet (Facultas iuridica) uz Teološki i Filozofski fakultet te Glavnu gimnaziju. Mandatom je utvrđeno da se na Juridičkom fakultetu ustanove četiri katedre: 1. katedra kanonskog prava (Ius canonicum); 2. katedra prirodnog, međunarodnog i općeg javnog prava (Ius naturae, gentium et ius publicum universale); 3. katedra građanskog prava i teorija "domovinskog" prava (Instituciones iuris civilis et iuris patrii theoretici) i 4. katedra "policije", kameralnih i ekonomskih nauka (Politia qui accesserit studia cameralia quoque ac oeconomica tractabit).

 

Definitivna verzija nastavnog programa utvrđena je 1777.g. u Ratio educationis totiusque rei literariae per regnum Hungariae et provincias eidem adnexas. Spomenutom reformom 1777.g. katedra dobiva naziv Politica, commercium & rei aerariae scientia ("politika, trgovina i financijska znanost"). Prema odredbama paragrafa 188. (pag.337 et ss) razvidno je da se sadržaj predmeta podudara s materijom predavanom u okviru programa Političko-kameralnog studija utemeljenog 1769. u Varaždinu. U reformskom dokumentu "Ratio...1777." ističe se potreba upoznavanja studenata s obrtom (zanatstvom), manufakturom i industrijom prije izučavanja samog predmeta. Za to je predviđen dio nastave u prvom semestru nakon čega slijede predavanja iz samog predmeta. Sonnenfelsov udžbenik tretiran je kao privremen jer se temeljio na austrijskom a ne na ugarskom pravu te je iz tog razloga smatran neprikladnim.

 
Nastavnici katedre kameralnih znanosti u razdoblju 1776-1850. bili su:
dr. Adalbert Barić 1776.
dr. Franjo Lehnau 1776-1810.
Adalbert Peterffy 1807/08, suplent ex financia et stylo curiali
dr. Antun Nagy 1810-1812.
dr. Ljudevit Jelačić Bužimski 1812-1824.
dr. Ivan Nepomuk Henfner 1827-1835.
dr. Pavao Muhić 1835-1850.
 

Sonnenfelsov udžbenik koristio se kao temeljna literatura do objavljivanja Henfnerovog Uvoda u nacionalnu ili političku ekonomiju tiskanog 1831. u Zagrebu. Kao tipičan kameralist, Sonnenfels je slijedio bitne odrednice tog teorijskog pravca ne uspijevajući stvoriti logički povezan sustav i rastumačiti unutrašnju povezanost ekonomskih pojava. Podsjećamo da Sonnenfels djeluje u doba uspona klasične političke ekonomije koja predstavlja snažan teorijski zaokret i značajan kvalitativni napredak u odnosu na merkantilističko učenje. Premda Sonnenfels ostvaruje određeni pomak u odnosu na merkantilističke pisce, ipak ostaje zarobljenikom etatističke dogme o vodećoj ulozi države. Ta se konstatacija ne odnosi na područje financija u kojem kameralizam suvremenim rješenjima ostvaruje visoke domete.

 

Ne upuštajući se u detaljnije eksplikacije Sonnenfelsovog učenja tim uzgred­nim napomenama nastojimo istaknuti važnost pojave Ivana Nepomuka Henfnera, nastavnika kameralizma na Kraljevskoj akademiji u razdoblju 1827-1835. koji suprotno službenoj kameralističkoj doktrini Monarhije zagovara učenje Adama Smitha.

 

Godine 1999. pronađen je u Budimpešti (Bib. Szechenyi, 510 Oct.lat.) latinski rukopis Henfnerovih predavanja iz 1833.g. Rukopis nosi naslov Politička ili nacionalna ekonomija prema predavanjima Johannesa Henfnera, profesora prava. Iste godine također je otkriven rukopis istog autora s naslovom "Financijska znanost prema predavanjima Johannesa Henfnera, profesora prava" datiranog također s 1833. Zahvaljujući tom otkriću u mogućnosti smo rekonstruirati sadržaj nastave iz ekonomskih disciplina na zagrebačkom Juridičkom fakultetu u to doba.

 

Prvospomenuti rukopis (Politička ili nacionalna ekonomija) započinje s Gla­vom 2. u kojoj se obrađuje "porast nacionalnog bogatstva zbog angažiranja proizvodnih snaga u djelatnostima primarne proizvodnje, tehnike i trgovine". Slijedi razrada u četiri sekcije. Sekcija 1: O dobiti i istinskom porastu nacionalnog bogatstva; Sekcija 2: Angažiranje kapitala za djelatnosti primarne proizvodnje; Sekcija 3: Angažiranje proizvodnih snaga za djelatnosti tehničke proizvodnje; Sekcija 4: Angažiranje proizvodnih snaga za trgovinsku djelatnost. Rukopis nema formu teksta priređenog za tiskanje već je u obliku bilješki kojima se autor služio u izvođenju predavanja.

 

U uvodu prethodno spomenutog udžbenika tiskanog u Zagrebu 1831. godine s naslovom Uvod u političku ili nacionalnu ekonomiju Henfner spominje svoj rad na pripremi konačnog, cjelovitog udžbenika. Pronađeni rukopis to očigledno nije ali zasigurno predstavlja kostur spomenutog djela i naznake stajališta koje je zastupao. Henfneru se u ovom povijesnom osvrtu posvećuje posebna pažnja iz razloga što je autor prvog udžbenika u Hrvatskoj iz područja gospodarstva ali i prvi sveučilišni nastavnik, zagovornik i popularizator Smithovih liberalističkih nazora.

 

U doba prosvijećenog apsolutizma zastupanje teorijskih nazora suprotnih dominirajućoj kameralističkoj doktrini u Monarhiji prava je rijetkost. Znanstvenici koji su oponirali oficijelnim stajalištima izvrgavali su se pogibelji gubitka državne službe. Zato Henfnerov udžbenik predstavlja ne samo dokaz njegovih suvremenih nazora već i osobne hrabrosti. Ne ustručava se otvoreno kritizirati stajališta kameralista koja smatra netočnim ili zastarjelim. Zagovara Smithove poglede u definiranja predmeta političke ekonomije i razgraničenja te znanosti od srodnih ekonomskih disciplina zalažući se za zasebnost financija kao znanosti. Henfner znanost općenito shvaća kao "pouzdani sistem racionalnih spoznaja od kojih se jedne iz drugih izvode tim redom, da ma koja istina ovisi o prethodnoj postavci, s kojom je povezana". Težeći napretku u znanju ljudski um provjerava temelje svojih zaključaka – premise na kojima temelji konkluzije. Postupno sve dublje zadirući u bit dopire se do posljednjeg a ujedno i prvog – "vrhovnog načela". To je ishodište i krajnja točka ljudskog dometa u znanosti. Henfner to definira slijedećim riječima: "Služeći kao baza osigurava čvrstinu i postojanost; svodi sve na jedinstvo, i ako u sebi sadržava dostatan razlog svake pojedine, služi potvrdi i dokazivanju svih istina – dapače, samo, zbog očiglednosti koju pokazuje, ne treba dokaza".

 

Henfner otvoreno pobija stajališta Johanna Heinricha Gottloba von Justia o "vrhovnom načelu" opće sreće kao i Sonnenfelsove poglede o uspješnosti upravljanja društvom koja bi se trebala mjeriti brojčanim rastom pučanstva. U njihovoj kritici Henfner koristi Smithovu argumentaciju o izvorima bogatstva. Kritizira i Sodena koji "vrhovno načelo" nalazi u moralnom savršenstvu. Smithovo glasovito djelo tiskano je 55 godina prije Henfnerovog Introductio.... To je dovoljno ilustrativan podatak o zaostajanju ekonomske teorije u Monarhiji i o pionirskoj ulozi Henfnera, profesora provincijskog pravnog učilišta u promicanju modernih gospodarskih ideja.

 

Uvod u političku ili nacionalnu ekonomiju komponiran je u sedam poglavlja. Prvo obrađuje pojam ekonomije općenito i posebno političke ekonomije. U dru­gom autor određuje predmet ove znanosti, njen cilj i svrhu. U trećem se poglavlju razmatra odnos političke ekonomije prema bliskim znanostima. Četvrto se poglavlje bavi "vrhovnim načelom". Peto poglavlje sadrži razmatranja o izvorima spoznaja i koristima od znanosti političke ekonomije. U šestom poglavlju izlaže se povijesni pregled ekonomske misli uključujući i najnovija dostignuća Smithovog učenja. Posljednje, sedmo poglavlje razmatra metode političke ekonomije.

 

Henfnerov udžbenik pored nesumnjive znanstvene vrijednosti predstavlja i određenu literarnu vrijednost. O tome svjedoči i nadahnuti dio teksta o ulozi i važnosti političke ekonomije: "Ako se naime dobrobit nacije shvati kao nesmetani napredak ka potpunijem dostignuću cilja državne zajednice, a sreća ljudskog roda kao blagostanje nacija od kojih se on sastoji; što se uopće za ovaj cilj može smatrati prikladnijim te podesnijim i pogodnim sredstvom od one znanosti koja istražuje prva počela blagostanja nacije (materijalne potencijale i bogatstva), uvjete, uzroke i izvo­re; zasniva fizičku bazu temeljnih snaga države na kojima vanjska i unutarnja sigurnost, i to kako javna, tako i privatnih građana na kojima religija, umijeća, znanosti, napučenosti, privređivanje, kultura itd. nacija – počivaju na bitnom uvjetu; svake ljudske djelatnosti, u njezinu trajnom stremljenju ka većem bogatstvu i blagostanju otkriva, uređuje, stavlja u pokret i svojim uzvišenim rasuđivanjem usmjerava tako reći najskrovitije recepte; napokon predlaže takva načela koja bi pojedincima, baš kao i cijelim nacijama, pokazala najpouzdaniji te ujedno i najlakši put k izobilju, a posredstvom njega k svakom mogućem savršenstvu, slavi, vrlini te njoj odgovarajućoj sreći".

 

Sačuvani rukopis predavanja Johannesa Henfnera iz financijske znanosti, datiran 1833. omogućuje nam uvid u nastavu iz tog predmeta na Juridičkom fakultetu Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu. Uvodno se razmatra pojam financijske znanosti, opća načela i podjela financijske znanosti. Slijedi dio 1. kojeg čine četiri sekcije: 1. Nužni izdaci za izdržavanje vladara; 2. Izdaci nužni za državu, ili za građansku upravu; 3. Izdaci za potrebe vojske; 4. Može li se preporučiti štedljivost u javnom gospodarenju?

 

Dio 2. odnosi se na javne prihode i dohotke. Razrađen je u tri sekcije: 1. Ubiranje od domania; 2. Ubiranje od regalija i 3. Porezi. Dio 3. Upravljanje financijama obuhvaća tri sekcije: 1. Jedinstvo i jednostavno uređenje erara; 2. Pravilna raspodjela javnih tereta u obliku poreza i 3. Prikupljanje poreza. Struktura izlaganja gotovo je istovjetna Albelyjevom rukopisu Osnove opće financijalne znanosti iz 1824.g.

 

Raspoloživa povijesna građa daje dostatnu osnovu za zaključak da su studenti Juridičkog fakulteta Kraljevske akademije znanosti u prvom razdoblju njegovog djelovanja (1776-1850) stjecali vrlo temeljitu i za to razdoblje suvremenu izobrazbu iz ekonomskih disciplina koje bi po suvremenoj nomenklaturi obuhvaćale političku ekonomiju, ekonomsku politiku i financije. Razdoblje u kojem djeluje Johannes Henfner osebujno je po činjenici da se zagrebačkim studentima prava predaje u skladu sa suvremenim dostignućima ekonomske znanosti u Zapadnoj Europi, što nije karakteristično za ostala učilišta Austro-Ugarske monarhije u kojima dominira kameralistički nauk, dakle zakašnjela varijanta merkantilističkih nazora.

 

Reformom školskog sustava cijele Monarhije 1850. započinje drugo razdoblju djelovanja Fakulteta (1850-1874) s nazivom KRALJEVSKA PRAVOSLOVNA AKADEMIJA – REGIA ACADEMIA IURIS. Ekonomske discipline izvode se u okviru tri predmeta: Financijska znanost i Financijsko zakonoslovlje -Scientia rei aerariae et leges financiales (nastavnici su dr. Pavao Muhić 1850-1871 i dr. Blaž Lorković 1872-1874); Nacionalna ekonomija – Scientia oeconomiae nationalis (nastavnik je dr.Blaž Lorković (1872-1874) i Političke znanosti – Scientiae politicae, Scientiae plitico-commerciales et camerales (nastavnici su dr.Pavao Muhić 1850-1871. i dr.Aleksandar Bresztyenszky 1871-1874.)

 

U trećem razdoblju od 1874-1926 Fakultet mijenja ime u PRAVOSLOVNI I DRŽAVOSLOVNI FAKULTET. Ekonomske discipline izvode se u tom razdoblju u okviru Katedre za Nacionalnu ekonomiju, financijalnu znanost i ustavnu i upravnu politiku. Predmet Nacionalna ekonomija – Scientia oeconomiae nationalis i dalje izvodi dr.Blaž Lorković do smrti, 1892.g. Isti profesor 1885/86. izvodi i nastavu iz slijedećih kolegija: Agrarna politika, Povijest političke ekonomije (Historia oeconomiae politicae), Nauka o državnoj vjeresiji (De creditu publico), Nauka o dijeljenju dobara i trošnji (Bonorum divisio et consumptio-publicum), Financije općina (Res aerariae communitatum). Godine 1897. od katedre se izdvojila Narodna ekonomija a Financijalna znanost i financijalno zakonoslovlje postaju katedrom 1906.

 

Nakon smrti Blaža Lorkovića katedru preuzima dr.Nikola Tomašić i obavlja nastavu sve do 1903. kada postaje ministrom. Na njegovo mjesto dolazi dr.Juraj Vrbanić ali kao suplent do konca šk.god.1905/06. Godine 1906. redovitim profesorom nacionalne ekonomije imenovan je dr.Julije Rorauer koji preuzima i suplenturu katedre financijalne znanosti. Rorauer u šk.god 1905/06. održava nastavu iz Povijesti literature nacionalne ekonomije (o učenjima Rodbertusa, Lassallea i Marxa), slijedeće godine nastavu o bankama a 10907/08. o Gospodarskim krizama (De crisibus oeconomicis). Godine 1909/1910 on predaje disciplinu Utjecaj filozofije na narodno-ekonomsku nauku (Quid philosophia scientiae oeconomicae politicae intulerit). Na tom položaju 1909. zamjenjuje ga dr.Fran Milobar.

 

Godine 1912. katedra nacionalne ekonomije ponovno je ispražnjena zbog smrti dr.Rorauera. Kao suplent katedru preuzima dr.Branislav Dimitrijević i vodi je do 1936. Zbog njegove bolest suplentura se 1936. povjerava prof.dr Juraju Andrassyju a iste godine angažira se kao honorarni nastavnik dr. Milan Ivšić koji nastavu vodi do 1939/40. Od 1939/40. katedru preuzima dr.Valdemar Lunaček do 1944/45. kada je sudskom presudom osuđen na trogodišnji gubitak političkih i građanskih prava te udaljen s Fakulteta. Te godine mjesto na katedri ostaje upražnjeno da bi 1946/47. te naredne dvije školske godine nastavu iz Političke ekonomije (I i II dio) izvodio dr Miljenko Protega. Dr. Rikard Lang izabran je za nastavnika u veljači 1947. te vodi predmet do umirovljenja 1983. Pored njega nastavu izvodi i Ivo Vrančić (II dio). Godine 1954/55 Politička ekonomija postaje jedinstven dvosemestralni predmet. Na katedri pored prof.dr.Rikarda Langa djeluju prof.dr. Adolf Dragičević (do umirovljenja 1994.), prof. dr. Šime Đodan do 1972. i od 1992. do umirovljenja, prof.dr. Đorđe Pribičević, prof.dr Slobodan Štampar i prof.dr.Zvonimir Baletić. Na katedri Ekonomska politika u poslijeratnom razdoblju (1947-1968) predaje prof.dr.Rudolf Bićanić. Za konačnu ocjenu novijeg razdoblja nedostaje povijesna distanca ali se već sada sa sigurnošću može tvrditi da su ekonomske discipline na Pravnom fakultetu predavala istaknuta imena ekonomske znanosti u Hrvatskoj kroz cjelokupno razdoblje djelovanja te drevne visokoškolske institucije. Pored rezultata u izobrazbi velikog broja pravnih stručnjaka spomenuti su nastavnici dali vrlo značajan znanstveni doprinos autorstvom brojnih radova trajne vrijednosti ali i doprinosom u popularizaciji i razvoju ekonomskih znanosti i institucija koje proučavaju to znanstveno područje.