Blaž Lorković (1839-1892)

Samoprijegor, odricanje i mukotrpno traganje za novim spoznajama sudbina je ljudi koji su odabrali profesiju znanstvenika. Ako im stjecaj okolnosti odredi pionirsku ulogu na nekom znanstvenom području, veličina izazova višestruko se uvećava. Povijesne prilike u Hrvatskoj odredile su Blažu Lorkoviću upravo takvu zadaću. Zato je, s vremenske distance koja omogućuje objektivne prosudbe, naše divljenje prema njegovu životu i djelu iskreno i duboko. Život Blaža Lorkovića protjecao je u znanstvenoj askezi, u teškim političkim i materijalnim prilikama, na samoj granici ljudske izdržljivosti, ali prožet plemenitim ciljevima i visokom etikom, a napose u pregnuću za dobrobit domovine koju je neizmjerno volio.

Rođen je u Jarčepolju, župi Novigradskoj pokraj Karlovca 29. siječnja 1839. u skromnoj seljačkoj obitelji kao jedino dijete Pavla i Julke Lorković. U 13. godini završio je pučku školu. Varaždinsku gimnaziju upisao je godine 1851. na poticaj ujaka Pavla Draganca, župnika u selu Rasinje nedaleko od Koprivnice. Draganac je uočio prirodnu nadarenost mladog Lorkovića te je preuzeo financiranje njegova daljnjeg školovanja. Tijekom tri školske godine Blaž Lorković isticao se marljivošću i znanjem te ga ujak, zbog izvrsnih ocjena, uspijeva premjestiti u Zagreb. Ujakovom podrškom nalazi smještaj u orfanotrofiju, zagrebačkom biskupskom sirotištu. Prijelaz na školovanje u Zagreb godine 1854. zadao je Lorkoviću prilične teškoće. U Varaždinu se nastava održavala na hrvatskom jeziku dok je u Zagrebu sve predmete slušao na njemačkom jeziku. Stoga u prvom polugodištu ostvaruje nešto lošiji uspjeh, u svjedodžbi prevladava "kaum" i "ziemlich genugend". Ipak, marljivošću brzo svladava jezičnu barijeru tako da u petom i šestom razredu postaje jednim od najboljih đaka.

Za vrijeme njegovog boravka u sirotištu političke prilike u Hrvatskoj znatno su se pogoršale. Apsolutizam kulminira u nastojanju da izbriše nacionalni identitet Hrvata. Stoga se formira krug mladih i odvažnih gimnazijalaca koji, literarnim i kulturnim radom, nastoje pružiti otpor germanizaciji. Uz Lorkovića, toj grupi hrvatskih domoljuba pripadaju Deželić, Eroš, Kućak, Modrošić, Muzler, Tomić i Vukasović. Konačno, utemeljuju "Društvo mladih rodoljuba nadbiskupskog sirotišta" te 1856. počinju izdavati časopis "Smilje" i tako "probudjivati želju k čitanju narodnih knjiga i pružati čitateljem duševnu zabavu". O entuzijazmu članova društva govori i podatak da su svaki broj časopisa rukom ispisivali i slali ga od ruke do ruke. U spomenutom časopisu Lorković objavljuje pjesme i kraće sastavke, a posljednje godine boravka u sirotištu (1856/57) postaje i njegovim urednikom. Obavljajući uredničke dužnosti krajnje savjesno, obraćao se za savjet i pomoć svojim nastavnicima Anti Mažuraniću i Matiji Mesiću i osvjedočenom hrvatskom domoljubu Andriji Torkvartu Brliću u Beč. Najzad, na traženje prefekta morao je časopisu "Smilje" pridodati i dodatak na njemačkom jeziku "Beiblatt zum Wochenblatte Smilje". Bio je to još jedan oblik germanizacijskog pritiska na mlade domoljube.

Nakon okončanja gimnazijskog školovanja u listopadu 1857. Lorković stupa u klerikat i odlazi u nadbiskupsko sjemenište. Opredjelivši se za svećenički poziv, kako bi udovoljio roditeljima i ujaku, Lorković je morao zanemariti vlastite želje i sklonosti. U svojem dnevniku to posredno priznaje:"...nisam nikada onako s osobitim veseljem mislio na sjemenište, niti sam imao onako prave volje za nj; iduć unutar, sliedio sam više tudju volju, nego svoje osvjedočenje".

Lorkovićevo prosvjetiteljsko protugermanizacijsko djelovanje konstanta je koja se očituje u njegovu cjelokupnu životu. Prijelazom iz gimnazije u sjemenište literarno djelovanje mladog Blaža nije prestalo. Zajedno sa svojim odanim prijateljima Đurom Deželićem i B.Modrošićem oživljava aktivnost ranije utemeljenog (1842) "Sbora duhovne mladeži zagrebačke". U spomenutom društvu obavlja dužnost bilježnika a potom knjižničara. Napuštajući sjemenište godine 1862. ostavio je knjižnicu sređenu i stručno obrađenu uz značajno obogaćen knjižni fond.

Znatan dio aktivnosti Zbora duhovne mladeži sastojao se u nakladničkoj djelatnosti. Tako se u dokumentima društva iz 1860. spominje nekoliko literarnih tekstova što su ih za tisak pripremili Nemčić, Perok, Deželić i Lorković. Lorković se navodi i kao prevodilac i priređivač K.Šmidove pripovijetke "Trešnje" tiskane 1861. godine.

Diploma u listopadu 1860. snažno je odjeknula u političkom životu tadašnje Hrvatske. Erupciji nacionalnih osjećaja, što su prkosili apsolutističkoj tiraniji, Lorković se tada pridružuje na jedini mogući način zbog sjemenišne stege: piše intimni dnevnik o svojim snažnim proživljavanjima hrvatske političke zbilje. Ujedno ti dnevnički zapisi svjedoče o izgrađenim stavovima mladog Lorkovića kojima će ostati vjeran sve do kraja života. Dirljiv je njegov zanos u komentaru Strossmayerova utemeljenja Akademije i drugih zbivanja u Hrvatskoj, koje duboko proživljava. Svjestan biskupove povijesne uloge u procesu nacionalne emancipacije hrvatskog naroda, Lorković kaže da će se Strossmayerovo ime spominjati "dok bude i jedan Hrvat jezikom micao".

Ipak početkom 1861, donekle poboljšane prilike za djelovanje na području kulture, omogućile su pojavu novih listova: u Zagrebu "Naše gore list", u Karlovcu "Vijestnik" i "Opće poslovne novine", koje se potkraj iste godine objedinjuju s "Glasonošom". Lorkoviću se, pokretanjem spomenutih listova, otvaraju nove mogućnosti literarnog rada. Uspostavlja suradnju s listom "Naše gore list" i već u prvoj godini njegova izlaženja objavljuje dvije pripovijetke: "Nevjera za vjeru" i "Kazna nevjere". Objavljuje i mnoštvo nepotpisanih sastavaka te se zbližuje s izdavačem lista Mijom Krešićem. Nakon odlaska prvog urednika Jurkovića, Lorković preuzima njegovu zadaću te postaje središnjom osobom: uređuje list, piše vlastite tekstove, kraće vijesti, obavlja korekturu... Godine 1872. objavljuje dvije značajnije pripovijesti i to: "Ljubav i vjernost" te "Nekoliko tajnih listića". U međuvremenu, proširuje suradnju i s "Glasonošom". Nakladnika lista Lukšića savjetuje u koncepcijskim poboljšanjima te objavljuje novelu "Sliepac" i pripovijetku "Nevjera". Unatoč intenzivnom literarnom i uredničkom radu Lorković nije zapuštao ni svoje obveze kao sjemeništarac zagrebačke nadbiskupije.

Međutim, sjemenišni poglavari nisu blagonaklono prihvaćali tu Lorkovićevu djelatnost. Može se to, dakako, pripisati njihovu stranom podrijetlu ili čistom konformizmu prema vlasti, koja je prijeko gledala na buđenje nacionalne svijesti hrvatskog naroda. Lorković je iskreno cijenio duhovne probitke svojeg odgoja i obrazovanja u sjemeništu. U svom dnevniku priznaje svoje duhovno obogaćenje bez kojeg njegove "grudi nebi osjetile divnoga plama pravoga rodoljubja". U dnevničkim zapisima nadalje kaže: "ja svoju domovinu ljubim, a ovog čuvstva ne iščupa mi lje sve sjemeništno poglavarstvo, ma se ono umah na glavu osovilo. Ako u čem, to sam u tom toliko čvrst, da sam i danas spreman za tu ideju sve žrtvovat osim vjere". Navedeni citat ipak daje naslutiti Lorkovićevu dvojbu o smislu njegova daljnjeg boravka u sjemeništu.

Ali, skori događaj riješio je njegove dileme. Naime, u bečkom konzervativnom listu "Gegenwar" objavljen je članak peštanskog dopisnika u kojem se vrlo oštro napada biskupa Strossmayera.

Sjemeništarce je spomenuti tekst iskreno ogorčio te su, uz privolu ravnatelja, uputili uredniku lista oštar prosvjed i zahtjev da se opozovu izrečene uvrede na račun Strossmayera, uz prijetnju da će u protivnom primjerke lista vratiti natrag u Beč. Urednik, naravno, zahtjev nije prihvatio te je Lorković redakciji vratio primjerke lista "Gegenwar". Na pritužbu urednika lista, kardinal je proveo istragu o tom događaju. Ravnatelj sjemeništa, koji je prvotno odobrio postupak sjemeništaraca, uplašen posljedicama, upućuje okružnicu kojom sugerira da se sjemeništarci obrate redakciji s molbom da se primjerci lista ponovno dostave. Preporuci ravnatelja odazvalo se dvanaest sjemeništaraca. U provedenoj istrazi ravnatelj je najveću krivicu pripisao Blažu Lorkoviću tvrdeći da je "buntovnik, neprijatelj kardinalov, privrženik vlaha, pretjerani slavista, šizmatik te da ne ima vokacije za svećenika". Lorković nije prihvatio optužbe, jer je o svemu obavještavao ravnatelja i dobio njegovu privolu, ali rezultat postupka bila je kardinalova zabrana sjemeništarcima da objavljuju tekstove u novinama. Od zabrane su bili izuzeti bogoslovi IV. godine i to ako žele pisati u "Katoličkom listu". U svojem dnevniku Lorković nedvosmisleno izražava ogorčenje sljedećim rezolutnim riječima: "Hrvatski svećenik ne smije biti pisac, ne smije se dičiti slobodoumnimi načeli, ne ljubavlju za dom i rod; ne, to su sve res profanae, tko takova što uradi, ne ima vokacije. Ako klerik ljubi svoj narodni jezik, ako se gdje žešće izrazuje proti narodnim neprijateljem, eto ti već šizmatika i nevjernika. U ostalom, kako mu drago, ja ostajem vjeran svojim načelom, pak morao radi toga sjemenište sutra ostaviti".

Lorković se našao u procjepu, razdiran osjećanjima zahvalnosti prema ujaku i ocu, koje nije želio razočarati ili ih povrijediti nanesenim mu nepravdama. Nadao se da će tijekom raspusta razriješiti svoj položaj i trajno napustiti sjemenište. Njegov odani prijatelj Deželić nastojao mu je pronaći mjesto u Pragu uz potporu profesora Komika. Nade su se izjalovile i Lorković se nakon ljetnog raspusta vratio u sjemenište. Tada u svojem dnevniku rezignirano bilježi: "Kada sam se 29. srpnja razkrstio sa sjemenišnom sgradom, ne mišljah, da ću ikad njezin prag ovako kao klerik prestupiti. Tako sam se s tom mišlju sprijateljio, da držah nekim načinom nemoguće povratiti se u prijašnje stanje. Snivah nove osnove za nov ljepši život, nu jadnik niti ne pomislih na kakove moguće zapreke; ali sam se gorko prevario. Upravo oni, o kojih mišljah, da će mi najpripravnije naruku ići, staviše mi golemih zapreka, na koje sam istina jurišao, nu podlegoh napokon u nenaravskoj borbi. Nek se vrši volja Božja". Lorković se ipak nije mogao pomiriti sa svojim položajem pa je sjemenište definitivno napustio nekoliko mjeseci kasnije, nakon što mu je Krčelić, izdavač "Naše gore list", osigurao u listu stalno zaposlenje, a prijatelji suradnju u "Pozoru".

Od sjemeništa se oprostio 17. veljače 1862. Obitelj je njegovu odluku primila sa žaljenjem za propuštenom prilikom svećeničkog poziva. Ujak ga ipak blagoslivlja, iako mu pripominje da odabire život pun neizvjesnosti. Oslobođen sjemenišnih stega Lorković nije postao i bezbrižan. Namjeravao je izdržavati se pisanjem te privatno studirati pravne znanosti. Međutim, njegova se molba za upis odbija, jer 7. i 8. razred gimnazije nije završio u javnom zavodu te mu se ne priznaje položen ispit zrelosti. Nakon što je položio ispit zrelosti u tome ipak uspijeva u srpnju 1863. U međuvremenu, veliki župan imenuje Lorkovića u ožujku 1862. "začastnim podbilježnikom". U listopadu 1863. upisuje se, kao redoviti slušatelj, na Pravoslovnu akademiju u Zagrebu. Sve ispite položio je u roku i s odličnim uspjehom.

U postsjemenišnom razdoblju Lorkovićev literarni rad ne gubi na intenzitetu. Radi i objavljuje istodobno u listovima "Pozor" i "Naše gore list". Surađuje i u drugim listovima i časopisima. Tako u "Arkivu družtva za jugoslavensku povjestnicu" (knjiga VII) objavljuje 1863. tekst u kojem opisuje novigradske narodne običaje o ženidbama i sahranama, na Jurjevo, Ivanje i Božić, obrađuje narodna vjerovanja "o vilah coprnicah", opisuje narodne nošnje i zapisuje tekstove narodnih pjesama tog kraja. U "Naše gore list" objavljuje godine 1865. životopise znamenitih ličnosti toga doba: Pierre-Joseph Proudhona, Abrahama Lincolna i Dante Alighierija, prevodi s češkog jezika članke: "Odgojivanje djevojaka u sjevernoj Americi (također 1865), Novinstvo u starom Rimu (1866) te objavljuje rasprave o aktualnim pitanjima s područja politike i kulture. Tako u tekstu "Prošlost i sadašnjost" (1865) analizira odnos Nijemaca i Slavena ukazujući na opasnosti koje Slavenima prijete od germanizacije. U članku "Hrvati i Srbi" (1866) brani hrvatstvo od srpstva. U članku "Tristogodišnjica sigetskog junaka" nadahnutim se riječima osvrće na herojsku pogibiju Nikole Šubića Zrinskoga (1866). U listu "Glasonoša" objavljuje 1863. prijevod pripovijetke "Udova". Iste godine, u zabavnom i poučnom tjedniku "Dragoljub", što ga pokreće njegov prijatelj Đuro Deželić, objavljuje Lamartinov životopis. Godinu dana kasnije, u istom listu, tiskana je njegova pripovijest "Otac i kći".

Prestankom izlaženja listova "Glasonoše" i "Naše gore list" Lorković razvija suradnju s Deželićevim "Dragoljubom". Godine 1867. objavljuje više prijevoda i poučnih članaka te pripovijetku "Hrvatski griesi". U svojim tekstovima Lorković nastoji u čitatelja pobuditi domoljublje i nacionalnu samosvijest. Lorkovićev najopsežniji beletristički rad svakako je roman Izpovjest što je objavljen 1868. Iste godine objavljuje i raspravu "Obitelj" izlažući svoja stajališta o njenoj izuzetnoj važnosti, kao temeljnoj kategoriji ljudskog društva. Pojavom časopisa "Vienac" godine 1869., također pod uredništvom Đ.Deželića, Lorković nastavlja objavljivati svoje radove. Tada izlazi noveleta "Veslači". Posebni poticaj i ohrabrenje daje mu Vatroslav Jagić koji je uvijek nastojao da se Lorkovićevi radovi objavljuju unatoč otporu dijela redakcije. Iste godine objavljene su i pripovijetke "Pod kruškom", "Iznimke" (1870), "Posrednik" (1872), "Pisanice", "Prekasno" i "Kažnjena taština".

Za prosudbu doprinosa Blaža Lorkovića hrvatskoj književnosti nije dostatno primijeniti uske kriterije literarnog vrednovanja. Ako u ta razmatranja uključimo procjene općih kulturnih prilika u tjeskobnom političkom okruženju tadašnje Hrvatske, valorizirajući Lorkovićev književni rad s aspekta antigermanizacijske protuteže, kao izraza povijesnih težnji hrvatskog naroda, dolazimo do sljedećeg zaključka: književni rad Blaža Lorkovića unio je u tadašnje opće kulturno mrtvilo nedvojbene dragocjene impulse oživljavanja zanimanja za štivo na materinjem jeziku. Lorković, kao angažirani literat, a kasnije i kao znanstvenik, svoju je cjelokupnu energiju i znanje uložio u prosvjetiteljsku misiju, čvrsto vjerujući u presudnu važnost trajnog kulturnog uzdizanja naroda, kao temeljne pretpostavke općeg prosperiteta, ekonomskog, društvenog i kulturnog. Nije stoga pretenciozno utvrditi da je i književna djelatnost Blaža Lorkovića odigrala izuzetno važnu ulogu u promicanju kulture hrvatskoga naroda, a time i književnog stvaralaštva toga doba.

Lorkovićevo trogodišnje školovanje na Pravoslovnoj akademiji (Pravoslovni i državoslovni fakultet počinje rad 1874) završeno je u srpnju 1866. Za nastavak školovanja Lorković je odabrao Graz. Kako su presahli izvori na kojima je zasnivao svoj opstanak u Zagrebu borio se s velikim materijalnim teškoćama. Od svojih je prijatelja primao skromne novčane poklone. Odanošću se ponovno ističe Deželić koji, u jednoj prilici, kada mu šalje skromnu potporu od nekoliko forinti piše: "Novac sakupih oko dobrih tvojih i mojih prijatelja, nas nekolicine, koji bi te željeli doskora vidjeti na vlastitu nezavisnu kruhu, radina težaka na polju domaće borbe za prosvjetu i slobodu biednoga naroda hrvatskog". Svoju duboku moralnost i osjećaj zahvalnosti prema roditeljima Lorković dokazuje i u takvim, za njega izuzetno teškim vremenima. Doslovce otkidajući od usta, novčano pomaže siromašna oca na što mu župnik novigradski pismom poručuje "takav sin vriedan je pohvale pred cielim svietom".

Po prirodi marljiv, Lorković u srpnju 1867. uspješno završava svoj četverogodišnji studij pravnih znanosti, stekavši uvjete za polaganje rigoroza. Za polaganje tog zahtjevnog ispita trebao je, uz temeljite pripreme, platiti i visoku pristojbu. Da bi prebrodio materijalne teškoće provodi neko vrijeme u Velikom Bukovcu u obitelji grofa Dragutina Draškovića poučavajući njegovog sina Juricu. Uspješno pripremivši grofova sina za daljnje školovanje u nautičkoj akademiji u Rijeci, Lorković napušta obitelj Drašković. Ne polazi mu za rukom pronaći solidno zaposlenje kako bi prištedio za polaganje rigoroza. Obraća se za pomoć ujaku i prijateljima te konačno biskupu Strossmayeru. Biskup se odazvao njegovoj molbi te u mjesecu studenom 1868. Lorković uspješno svladava prvi rigoroz. Za daljnje ispite ponovno se obraća na razne strane. Ujak, financijski potpuno iscrpljen, podupire Lorkovića neredovito te mu u jednom od pisama objašnjava svoju situaciju: "U toj nevolji pomogao mi je Višnji. Jedan dužnik donio mi je danas stotinjaču, a ja ti je evo cielu šaljem". Tako je Lorković položio i drugi rigoroz. Da bi okončao studij obraća se hrvatskoj vladi za pomoć ali ga ona odbija. U rujnu 1869. imenovan je ađutiranim perovodnim vježbenikom u financijskoj prokuraturi s godišnjom plaćom od 315 forinti. Tako je osigurao stalan, iako oskudan izvor prihoda. Treći rigoroz uspješno svladava u siječnju 1871., a četvrti, opet, u studenome iste godine. Za doktora prava promoviran je 9. prosinca 1871.

U vrijeme okončanja Lorkovićevog studija dužnost ravnatelja Kraljevske pravoslovne akademije u Zagrebu obnašao je dr.Pavao Muhić (1811-1897), profesor političko-kameralnih znanosti na Juridičkom fakultetu Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu (1835-1850) te profesor financijalne znanosti i financijalnog zakonoslovlja na Kraljevskoj pravoslovnoj akademiji od 1850 do 1871. Njegovim imenovanjem za predstojnika odjela za bogoštovlje i nastavu u zemaljskoj vladi ravnateljstvo nad Kr.pravoslovnom akademijom preuzima Matija Mesić, (1826-1878) profesor povjestnice austrijske carevine (1856-1874) i kanonskog prava (1859-1874). Jedan od prvih Mesićevih zadataka bilo je pronalaženje prikladne zamjene za Muhića. Lorkovića je Mesić poznavao iz doba kada je predavao u sjemeništu zagrebačke biskupije. Smatrao je da će Lorković svojom neiscrpnom energijom i temeljitim obrazovanjem udovoljiti tako odgovornoj zadaći. Ponudu da preuzme profesuru Lorković je prihvatio te ga vlada, na Mesićev prijedlog, imenuje 16. prosinca 1871. namjesnim učiteljem na Kraljevskoj pravoslovnoj akademiji uz naročit dodatak "da kao takav predajete političku ekonomiju po pet ura na tjedan, a ljetnoga semestra financijalnu znanost po pet i financijalno zakonoslovlje opet po pet ura na ijedan".

Tada počinje novo razdoblje Lorkovićeva djelovanja. Beletristički rad zamjenjuje znanstvenim i pedagoškim na Pravoslovnoj akademiji i stručnim udruženjima. Unatoč brojnim obvezama povremeno se ipak javlja u "Viencu" poučnim člancima. Godine 1873. objavljuje prikaz Pavlinovićevog "Radišu Bog pomaže", a 1875. u opširnom članku prikazuje znamenitog engleskog filozofa i ekonomista Johna Stuarta Milla (1806-1873) te se posebno osvrće na dva njegova djela - "Principles of Political Economy" i "On Liberty". Godine 1879. objavljuje životopis "Friderik Karlo pl.Savigny", a 1881. životopis "Dr.Matija Smodek". U "Dragoljubu" povremeno objavljuje kraće članke o gospodarstvu.

Jedna je od brojnih Lorkovićevih vrlina temeljitost u radu. Dragocjenost te osobine naročito je došla do izražaja u ostvarenjima pionirskih projekata. Kao utemeljitelj ekonomskih disciplina na Pravoslovnoj akademiji, Lorković je već na samom početku svojeg djelovanja nastojao obogatiti knjižnicu, posebice oskudnu fondom iz ekonomske struke. Marljivo i sustavno prikupljao je djela suvremenih teoretičara gospodarske znanosti na gotovo svim europskim jezicima. Solidno poznavanje ekonomske teorije toga doba evidentno je u njegovim radovima koji sadrže bibliografske podatke i teorijske koncepcije svih iole značajnijih autora toga doba. Lorković je u struci brzo napredovao. Potkraj 1873. imenovan je izvanrednim profesorom nacionalne (političke) ekonomije, financijalne znanosti i financijalnog zakonoslovlja, a godine 1874. redovitim profesorom navedenih disciplina. Značajno je spomenuti da je Blaž Lorković jedan od trojice prvoimenovanih profesora Pravoslovnog i državoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od godine 1874. profesoru Lorkoviću također se povjerava nastava iz upravne te ustavne politike. Iz ljetopisa Pravoslovnog i državoslovnog fakulteta saznajemo da je Lorković već šk.god. 1875/76. obnašao dužnost prodekana (dekan je dr. Aleksandar Bresztyensky). U svojoj sveučilišnoj karijeri za prodekana je biran tri puta (1875/76; 1877/78; 1886/87). Dužnosti dekana obnašao je u dva navrata, 1876/77. i 1885/86.

Na časnu dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu izabran je šk. god. 1883/84. Uz ovaj podatak iz Lorkovićeve biografije vezana je i jedna zanimljivost. Lorković je, naime, jedini suspendirani rektor u povijesti zagrebačkog Sveučilišta. Bilo je to razdoblje vladavine bana Hedervaryja. "Sveučilištna mladež" objavila je 13.srpnja 1884. proglas "Hrvatskom narodu". U spomenutom proglasu oštro se napada i osuđuje Josipa Miškatovića i njegove istomišljenike zbog servilnosti mađaronskom režimu. Zemaljska vlada naložila je Lorkoviću da kazni sve sudjelovatelje. Lorković je formalno obavio nalog, ali to, dakako, nije bilo dovoljno. Ponovno je zatražena istraga i oštro kažnjavanje svih studenata koji su tom skupu prisustvovali. Taj je zahtjev Blaž Lorković odbio i pismeno obrazložio da se pri tome poziva na autonomiju Sveučilišta. Hedervaryjev režim stoga je 22. srpnja 1884. udaljio Lorkovića optužujući ga ne samo za "oporost proti kr. zem. vladi, nego i skrajnu nebrigu za uspostavu mira i reda medju sveučilišnimi slušatelji". Lorkovićev ugled u znanstvenim krugovima i javnosti ipak je, na kraju, utjecao na to da se poništi ta vladina odluka. Tako je 24.rujna 1884. Lorković vraćen na fakultet.

Dolaskom na Sveučilište Lorković je razvio aktivnosti na brojnim područjima. Obavljajući predano svoje profesorske dužnosti istodobno je djelovao i kao predsjednik komisije "Historičkog državnog ispita", izvjestitelj Odbora za sveučilišnu zakladu (od 1877. do smrti 1892), zatim surađuje s vladom u svojstvu člana anketnih povjerenstava. U politički se život neposredno uključuje 1875. kada je izabran za zastupnika ludbreškog kotara na listi Narodne stranke. U Saboru se afirmira aktivnošću u pitanjima gospodarstva i državnog proračuna (voditelj je proračunskog odbora), sudjeluje u reformi Gospodarsko-šumskog učilišta u Križevcima, surađuje u osnivanju geološkog, arheološkog i zoološkog muzeja, podupire razvoj kazališta i gradnju željezničkih pruga, nastojeći nametnuti hrvatske interese u trasiranju novih prometnica. Prometnoj infrastrukturi Lorković je pridavao veliku važnost. Suprotstavljao se dominaciji mađarskih interesa na štetu hrvatskoga gospodarstva i prometne izoliranosti Hrvatske. U ljeto 1877. sazvao je javnu pučku skupštinu i otvoreno se suprotstavio zanemarivanju hrvatskih interesa u gradnji željezničkih pruga. Predložio je tada povezivanje Zemuna s Jadranom a time Jadranskog i Crnog mora, što bi pridonijelo prevladavanju prometne izoliranosti kontinentalne Hrvatske s jadranskim lukama. Cijeneći Lorkovićevu kompetentnost u gospodarskim pitanjima vlada, često traži njegovo mišljenje i savjet. Član je "Zemaljskog statističkog vieća" te "dopisujući" član Zagrebačke trgovačko-obrtničke komore. Godine 1976. izabran je za "Člana upravljujućeg odbora Hrvatsko-slavonskog gospodarskog družtva". Kasnije, u spomenutom društvu, preuzima i tajničke poslove.

Cijeneći Lorkovićev literarni rad "Matica Hrvatska" izabire ga 1879. za odbornika književnog odbora. Ostao je vrijedan Matičin član do kraja života.

"Pravničko družtvo" u Zagrebu utemeljeno je pretežno Lorkovićevom zaslugom. Preuzeo je dužnost tajnika privremenog odbora pa je, zajedno s dr. Aleksandrom pl. Bresztyenszkiem, dr.Stjepanom Spevecom i dr. Napoleonom Špun-Strižićem izradio pravila društva koje je formalno konstituirano 1875. Bez novčane naknade osam je godina obavljao tajničke dužnosti. Društvo je izdavalo časopis "Mjesečnik", a Lorković ga uređuje punih 16 godina. U prvom objavljenom broju Lorković definira programatske smjernica časopisa sljedećim riječima: "Radeć oko promicanja i razvoja prava u teoriji i praksi, ovaj će se list truditi, da bude vjernim tumačem pravnih nazora, ogledalom pravnih ideja, kako ih je znanost pravo- i državoslovna do sada razvila i utvrdila, prateć dalnji razvitak njezin onolikom pomnjom kolika se od lista ove ruke tražiti može. S druge strane "Mjesečnik" će veliku pozornost svraćati domaćemu zakonarskom radu; on će nadalje izticati prednosti, ali kazati i mane u životu i kreposti postojećih zakona, upozoravati, kako bi je trebalo u praktičnom životu uporavljati; a kakova je uporava nedostatna ili pače protivna smislu i duhu zakona. U kratko: bit će mu zadaća, da spoji teoriju s praksom u što moguće podpunijoj mjeri, ne bi li tako bio ne samo organom pravničkog družtva nego i pravoslovnim organom cieloga naroda hrvatskog".

Vrednujući Lorkovićev rad na izdavanju "Mjesečnika" ne smijemo zanemariti činjenicu da se radilo o prvom strukovnom časopisa pravnika u tadašnjoj Hrvatskoj te da je njegovo pokretanje predstavljalo temelj razvoja hrvatske pravne teorije. I tada je Lorković odigrao pionirsku ulogu u razvoju hrvatske znanosti. Rad na "Mjesečniku" u tom dugom razdoblju zahtijevao je značajan napor. Obavljao je tada gotovo sve poslove, od prikupljanja tekstova, uređivanja časopisa do korigiranja. Te detalje spominjemo samo kao ilustraciju njegovih dominantnih karakternih osobina: nesebičnost, podređivanje vlastitih ambicija potrebama i promicanju struke i znanosti, uzdizanju kulturne razine svoga naroda, strukovnom usavršavanju pravnika, obrtnika, trgovaca, jednom riječju, služenje općem dobru. Zato ni malo ne treba čuditi što je Lorkovićev znanstveni opus, kvantitativno, ipak relativno skroman. Međutim, u kvalitativnom pogledu on predstavlja temelj koji je presudno utjecao na daljnji razvoj ekonomskih disciplina na Pravnom fakultetu u Zagrebu i hrvatskoj ekonomskoj znanosti.

Razina gospodarske i kulturne razvijenosti Hrvatske u Lorkovićevo doba iziskivala je specifičan, prosvjetiteljski angažman, i to ne samo formalnim obrazovanjem. Prosvjećivanje i upoznavanje širih slojeva stanovništva, napose poduzetničkih slojeva s kulturnim i gospodarskim dostignućima razvijenih zemalja tog vremena, može se smatrati čak i važnijim procesom tog razdoblja. Lorković je ispravno shvaćao vezu između gospodarskog razvoja i kulturnog uzdizanja svih staleža. U svojim predavanjima često se osvrtao na problem gospodarske kulture pučanstva, kao temeljnog preduvjeta ekonomskom prosperitetu. Moralne vrednote, radne navike te štedljivost nužno je razvijati stalnom podukom radništva, seljaštva i običnih ljudi. Lorković je dobro poznavao obrazovni sustav najrazvijenijih zemalja svoga doba. Posebno je isticao primjere školovanja običnih tvorničkih radnika u Engleskoj te izučavanja ekonomskih disciplina već u srednjim školama. Zato u svojem prosvjetiteljskom djelovanju Lorković primjenjuje potvrđene modele širenja znanja o suvremenom gospodarstvu predavačkim radom izvan Sveučilišta, objavljivanjem edukativnih članaka te studija pisanih popularnim stilom. Tada osnivanjem Trgovačkog društva "Merkur" Lorkoviću se otvara i nova mogućnost obrazovnog djelovanja. Članovima društva drži popularna predavanja radi uzdizanja njihova znanja o suvremenim oblicima poslovanja i dostignućima ekonomske znanosti. Njegovo predavanje pod naslovom "Trgovac u narodnom gospodarstvu" objavile su "Narodne novine" u nekoliko nastavaka". Nastojao je popularizirati djela modernih ekonomskih teoretičara, napose Schulzea. Zalagao se za otvaranje specijaliziranih škola (Trgovačke akademije) koje bi obrazovale trgovački stalež. Trgovačka profesija, prema Lorkovićevu mišljenju, pretpostavlja solidno obrazovanje iz ekonomske geografije, političke ekonomije, statistike, trgovačkog i mjenidbenog prava, poznavanje trgovačkih mjera, običaja, vrsta novca te dobro znanje stranih jezika. Takvu temeljitu naobrazbu mogle bi pružiti trgovačke škole poput onih u Engleskoj. Dominaciju stranaca u gospodarskom životu Hrvatske trebalo bi postupno suzbijati, tvrdi Lorković, jer:"...dok hrvatstvo ne preuzme maha u trgovačkom stališu i obrtniku, slabo će domaće stvari napredovati".

Godine 1880. Lorković objavljuje knjigu Razgovori o narodnom gospodarstvu u izdanju Matice hrvatske. Knjiga je pisana po uzoru na djelo J.J. Rapeta Manuel de morale et d"economie politique. Rapetova je knjiga Lorkoviću poslužila kao uspjeli predložak u koji je uneseno mnoštvo primjera iz domaćeg okruženja, dopuna i pojednostavljenja, kako bi se štivo što više približilo interesu i razini čitatelja u Hrvatskoj. U to doba poučne knjige iz područja gospodarstva bile su velika rijetkost. Lorkovićevoj knjizi prethodi prilično uspjeli prijevod knjige Self Help engleskog sociologa S.Smilesa (1812-1904). Pod naslovom Radišu bog pomaže knjigu je preveo i prilagodio Mihovil Pavlinović. Lorković je Pavlinovićev napor ocijenio izuzetno uspješnim objavivši 1873. u "Viencu" pohvalan prikaz. Nastavljajući Pavlinovićevim stopama Lorković Razgovorima.. uspjeva u nastojanju da se oskudna literatura s područja gospodarstva dopuni. Za tu knjigu Lorkovića je nagradila Zaklada grofa Draškovića. Smisao je znanstvenog pregnuća, za Lorkovića, ravnoteža teorijskog i prosvjetiteljskog djelovanja. Ne svodi se, prema tome, zadaća znanstvenika na akademsko proučavanje određene problematike. Pored teorijskog promicanja, širenje znanja među narodom jednako je značajno područje rada sveučilišnog nastavnika. Takav pristup uspješno je ostvaren u knjizi Razgovori..., osebujnom prijevodu s mnogim izvornim elementima. Teorijske spoznaje političke ekonomije Lorković prilagođava razini čitatelja, kako bi suvremena ekonomska misao prodrla "u kuće obrtnika, zanatlija, trgovaca, posjednika i seljaka" te pridonijela gospodarskom boljitku naroda.

Sljedeći značajniji rad pod naslovom Žena u kući i družtvu Lorković objavljuje 1883. također u izdanju Matice hrvatske. Knjiga obrađuje položaj i ulogu žena u povijesti i suvremenosti. Studija je dijelom prijevod dviju rasprava austrijskog socijalista Lorenza Steina ("Die Frau auf dem Gebiete der Nationalekonomie" i "Die Frau auf dem socialen Gebiete"), a dijelom plod vlastitih zapažanja i razmišljanja. Iako je ta knjiga u znatnoj mjeri kompilat, ona je imala dobar odjek u javnosti, jer je bila rijetko suvremeno poučno štivo. Draškovićeva zaklada nagrađuje taj Lorkovićev napor. Čak i s današnjih pozicija Lorkovićevi stavovi djeluju vrlo suvremeno. Ulogu žene Lorković je izuzetno cijenio te se zalagao za prevladavanje konzervativnih shvaćanja prema kojima je njezin društveni položaj bio determiniran biološkim specifičnostima i važnošću obitelji u moralno-odgojnom pogledu. Lorković pledira za punu ravnopravnost spolova. Njegova napredna shvaćanja snažno su odjeknula u javnosti. Lorković je tada među prvima u Hrvatskoj pokrenuo brojna pitanja emancipacije žena te potakao procese izjednačavanja uvjeta za afirmaciju žena izvan obitelji.

Konačno, u razdoblju što slijedi, Blaž Lorković je u punoj znanstvenoj zrelosti ostvario svoje najznačajnije radove. U nastupnom govoru prilikom preuzimanja dužnosti rektora Sveučilišta u Zagrebu, 19. listopada 1883. izlaže referat pod naslovom "Kakvo bijaše gospodarsko stanje Hrvatske u 18. stoljeću, kakove su narodno-gospodarske ideje tada vladale i kakvi bijahu zastupnici tih ideja". U toj znanstvenoj studiji opisuje se stanje hrvatskog gospodarstva potkraj 18. stoljeća. Na temelju proučavanja povijesne grade Lorković afirmira znanstvenike ranijih razdoblja. Pripada mu primat u obradi doprinosa panslavista Jurija Križanića razvoju ekonomske misli. Valorizira zapostavljenoga kameralista Nikolu Škrlca Lomničkog, zaslužnog za ekonomski razvoj Hrvatske i druge. Mnogi žale što se Lorković kasnije nije više bavio hrvatskom ekonomskom poviješću, jer je u spomenutom radu za to pokazao izvanredne predispozicije: metodičnost, erudiciju i odlično poznavanje materije. Ipak, njegov je izlet u povijest ekonomske misli na našem tlu, potakao novi naraštaj da se počne baviti zapostavljanom znanstvenom baštinom.

Najznačajnije Lorkovićevo znanstveno djelo, Počela političke ekonomije ili nauke obćega gospodarstva objavila je Matica hrvatska godine 1889. u okviru serije publikacija namijenjenih hrvatskim trgovcima. U uvodnoj riječi Lorković jednom rečenicom definira svoj životni credo kojem dosljedno služi do kraja života: JA SAM OVU KNJIGU PISAO S PRAVOM LJUBAVLJU; I NE ŽELIM DRUGO, NEGO DA BUDE NA KORIST ČITAVOMU NARODU I SVIM NAŠIM STALEŽEM. Iako je namjera autora da znanstveno izloži suvremena dostignuća političke ekonomije, nastoji prihvatljivim stilom složenu materiju približiti širokom krugu čitatelja.

U uvodnom dijelu definira se predmet političke ekonomije, odnos političke ekonomije prema drugim znanostima, objašnjava sistem izlaganja te obrazlaže korisnost i značaj te znanosti. U prvom poglavlju (Prva knjiga) objašnjava opće pojmove i kategorije (potrebe, dobra, imovina, pojam bogatstva, gospodarstvo i država te žiteljstvo). U drugom poglavlju (Druga knjiga) Lorković obrađuje proizvodnju (produkciju) dobara podrobno tumačeći elemente proizvodnje i njihov značaj, zatim pojam društvene podjele rada (dioba rada), bavi se pitanjima efikasnosti, pojmom i važnošću kapitala. Također obrađuje pitanja gospodarskih sloboda i konkurencije. Na kraju poglavlja obrađuje pojam, vrste i značaj poduzeća. U trećem poglavlju (Treća knjiga) izlaže se promet (cirkulacija) dobara. Prikazuje povijesni razvoj prometa, tumači pojam vrijednosti i cijene, tržišta i novca. Objašnjava kreditni sustav, bankarstvo, burze i burzovno poslovanje. U četvrtom poglavlju (Četvrta knjiga) Lorković obrađuje razdiobu (podjeljenje) dobara ili imovine. Objašnjava pojam dohotka i njegove diobe te pojavne oblike dohodaka vlasničke klase i radništva. Na kraju poglavlja izlaže svoje stavove u pogledu pravednog i valjanog načina razdiobe. U petom poglavlju (Peta knjiga) izlaže problematiku trošnje (konzumacije). Knjiga završava s dva važna dodatka. U prvom je izložen pregled povijesti političke ekonomije od starog vijeka do suvremenosti. U drugom dodatku, vrlo pregledno - po temetici i jezičnim područjima - navedena je literatura političke ekonomije.

U Počelima... dolazi do izražaja potpuna znanstvena zrelost Blaža Lorkovića, njegovo temeljito teorijsko obrazovanje, odlično poznavanje relevantne literature od samih početaka proučavanja gospodarske problematike u drevnim civilizacijama do suvremenih radova, njegova trezvenost i nepristranost, kritičko sagledavanje trajnih vrijednosti, nedorečenosti i ideoloških pristranosti pojedinih teorijskih pogleda i pravaca, njegov istančan osjećaj za pravdu i koegzistenciju antagonističkih interesa, iskrena želja da svojim stajalištima pomogne u izgradnji prosperitetnog društva. Počela... su objavljena sedam godina nakon Šilovićevih bilježaka Lorkovićevih predavanja. Komparacijom tih tekstova zaključujemo da je Lorković svoja predavanja temeljio na rukopisu svoje nove knjige. Struktura je ista, uz opasku da je povijesni pregled razvoja ekonomske misli u predavanjima izložen na početku, a u Počelima... na kraju. Brojni primjeri također su jednaki. Stoga se objavljivanjem bilježaka s Lorkovićevih predavanja, uz svjedočenje o izuzetnoj razini nastave i sistematičnosti izlaganja, stvaraju uvjeti za znanstveno proučavanje evolucije autorovog opusa. Zahvaljujući Lorkovićevom pionirskom radu studenti, djelatnici u gospodarstvu, kao i mnogi ostali, mogli su već u ono doba steći vrlo pregledan uvid u povijesni razvoj političke ekonomije i kvalitetno se obrazovati na materinjem jeziku. Počela... su uspjela sinteza Lorkovićevih znanstvenih i prosvjetiteljskih nastojanja, uvažavanja strogih načela znanstvenog rada i talenta u načinu izlaganja složenih pojavnih oblika gospodarskog života čitateljstvu s različitim razinama predznanja.

U pisanju Počela... Lorković se sretao i s problemom nepostojanja hrvatske terminologije. Njegov je jezik lijep i autentičan, a neke termine poput riječi "trošac" i danas bi valjalo preferirati prema uobičajenom "potrošač". U izvornim stavovima i prosudbama oslikava se Lorkovićeva dosljednost i moralna izgrađenost na plemenitim načelima kršćanskog svjetonazora. Osuđuje gramzivost, neumjerenost, rasipnost, prekomjerno iskorištavanje radništva i seljaštva, ukazujući na moralnu neprihvatljivost i društvenu opasnost takvih pojava. Socijalna stabilnost neostvarljiva je, prema Lorkoviću, ako se svim staležima ne osigura prihvatljiva životna razina. "Ne ima sumnje, da je dohodak nesretno razdieljen ako se družtvo dieli u dva nejednaka tabora, pa ako u jednom sjedi nekolicina veoma bogatih, a u drugom množina posve ubogih. Takvo je stanje gotova bolest, ono je nepresahljivi izvor raznih trvenja, komešanja i težkih nemira. Valja svom snagom raditi, da se ove bolesti družtvenog tiela odstrane i povrate pravi i zdravi odnošaji. Zdravimi pak odnošaji smatraju se, kad i najsiromašniji gospodarski samostalni član družtva ima toliko dohotka da mu zajamčuje nuždno uzdržavanje, a uz to čini mogućim, da može djecu valjano uzgojiti, sam uživati i onih dobara, koja pruža prosvjeta, te uštedjeti štogod za poznije vrieme."

Lorković je dalekovidno ukazivao na golemu opasnost socijalnih konflikata tvrdeći da se zapostavljanjem tih problema stvaraju uvjeti za širenje radikalnih društvenih koncepcija. Vrlo je jasno sagledavao povijesne događaje, kao i one što će uslijediti. Ocrtavajući izvanredno precizno osnovna obilježja totalitarističkih boljševičkih sustava, koji slom doživljavaju tek u naše doba kaže: "Komuniste misle da su našli liek proti svim socialno-gospodarskim nedostatkom, ako zaištu, da se dokine svaka vlastnost, da bude sve zajedničko: trud i užitak, glavnice i proizvodnja. Socijalistom se čini, da bi čovječanstvo odlanulo, da sva glavnica kao sredstvo proizvodnje postane zajedničkim dobrom. Svi ovi sustavi ma se i proveli, ne bi donieli onoga uspjeha koji očekuju zastupnici njihovi. Evo što se proti njim iztiče: da se danas provede jednakost dohodka, sutra bi se ma u kojem kutiću ili u kojem obliku opet pojavila nejednakost; trebalo bi organizovati posebne vlasti i imenovati organe, koji bi svako kretanje pojedinaca motrili, svaki rad nadzirali; ti bi organi vršili svoju zadaću vrlo absolutistički, pa se smije reći, da čovječanstvo ne bi imalo razloga radovati se takvoj organizaciji".

Poučnost razmišljanja Blaža Lorkovića o gospodarskim problemima s vremenom nije izblijedila. Čak i u suvremenom ekonomskom razvitku primjenjive su mnoge njegove pouke. U suvremeno doba znanstveno-tehnološke revolucije i dominacije ljudskog kapitala, kao najznačajnijeg razvojnog resursa, Lorkovićevi se stavovi jednako doimlju svojom aktualnošću: "Naukom upoznajemo ljude i narode, zakone moralnog i pravnog reda, povjestni razvoj čovječanstva i njegove uljudbe. A ovi zakoni vazda su znamenito utjecali na gospodarstvo. Izim toga: što je družtvo prosvjetljenije, ono će mladje pokoljenje uspješnije odgojivat, državne i družtvene uredbe usavršavati, u proizvodnji s većim uspjehom raditi. "Znanje je moć"; nije li tako? Ono gradi divne putove, probušuje gore, podiže mostove preko širokih rieka, vodi vojske do pobjeda, ravna ralom, alatom i strojem, čini narod nezavisnimi, uglednimi i poštovanimi".

Iako najznačajnije Počela političke ekonomije" nije i posljednje Lorkovićevo djelo. Godine 1891. u "Viencu" objavljuje esej Iz. gospodarskog svijeta. Radi se o kraćem, popularno pisanom tekstu bez znanstvenih pretenzija. U njemu se opetuju već ranije poznati Lorkovićevi stavovi o bogaćenju, koje do određene mjere, ne bi trebalo osuđivati, jer je u prirodi čovjeka da teži blagostanju i obilju. Zalaže se za umjerenost, ravnotežu materijalnog i duhovnog napretka ističući važnost obrazovanja te kulturnog uzdizanja naroda: "Prosvijetljeniji je narod koji u većoj mjeri obrađuje nauke, zato on ima i savršeniju industriju".

Na sjednici filozofičko-juridičkoga razreda Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 5. studenoga 1890. Lorković je izložio referat pod naslovom "Sadanje stanje gospodarske nauke". Tekst izlaganja objelodanjen je 1891. (Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga CIII, str. 117-183) te se smatra posljednjim objavljenim djelom Blaža Lorkovića. U toj, prilično opsežnoj, studiji Lorković kritički izlaže bitne osobitosti svih pravaca ekonomske misli od fiziokratske škole do njegova doba. Prikazuje glavne značajke te se kritički osvrće na djelo najslavnijeg klasičnog teoretičara Adama Smitha, Istraživanja prirode i uzroka bogatstva naroda. Lorković ne prihvaća Smithovo tumačenje pokretačkih motiva u gospodarstvu. Smatra pretjeranom Smithovu tvrdnju da su samoljublje i egoizam glavni pokretači ljudskog rada. Po prirodi altruist, Lorković ističe etička načela koja također pokreću ljude u gospodarskom životu. Također ne prihvaća Smithov kosmopolitizam i svrstavanje umnog rada u neproduktivnu vrstu. Uz ocjenu Smithova teorijskog doprinosa Lorković nadalje izlaže vrlo cjelovit pregled kasnijih teorijskih pravaca: historijsku školu, socijalnu, religioznocrkvenu, romantičnu, američku (E.R.Seligman i E.I.James) te austrijsku Školu Karla Mengera, začetnika teorije marginalne korisnosti. Studija je rezultat vrlo temeljitog proučavanja cjelokupne teorijske misli s područja političke ekonomije i vrijedan je prinos ekonomskoj literaturi toga razdoblja u Hrvatskoj.

Od smrti prof.dr. Blaža Lorkovića proteklo je više od stotinu godina. Današnji naraštaji i danas izuzetno cijene njegovu pionirsku misiju u razvoju ekonomskih disciplina na Pravnom fakultetu u Zagrebu i ekonomskoj znanosti uopće. Lorkovićev biograf i intimni prijatelj Fran Vrbanić smatra Lorkovića jednim od najboljih sinova hrvatskog naroda, ne po broju napisanih knjiga, ne po epohalnom utjecaju njegovih teorija, nego naprosto zato "jer su u svojoj patriotičnoj duši smišljali, kako bi narod svoj potisnuli na stazu na kojoj idući može se osnovati materijalna i duševna sreća obitelji, a preko ove i cielog naroda". Prema našem je sudu Vrbanić najbolje odredio smjer u traganju za objektivnom ocjenom Lorkovićeva udjela u razvoju ekonomske misli. John Kenneth Galbraith u svojoj knjizi Anatomija moći kaže: "Ima jedan oblik znanstvenog istraživanja koji ne ide za povećanjem i proširenjem znanja nego mu je cilj uklanjanje neznanja".

Lorković je svoj cjelokupni život posvetio prosvjetiteljskoj misiji u najširim slojevima hrvatskog naroda. Bezgraničnom ljubavlju svojoj je domovini posvetio cjelokupan život, pridonijevši literarnim radom očuvanju ugroženog kulturnog identiteta hrvatskog naroda, šireći znanje i gospodarsku kulturu, mukotrpno je utirao putove znanstvenom i gospodarskom boljitku sljedećim naraštajima.

U doba potpunog političkog suvereniteta Republike Hrvatske izdvojimo na kraju i značajan detalj što ga je Lorković izložio studentima na predavanju 21. listopada davne 1881. Naime, navodeći različite kategorizacije ljudskih potreba Lorković kaže: "Medju najvažnije kolektivne spada potreboća narodne neodvisnosti...".

Kao ni mnoge ranije generacije nije doživio ostvarenje svojih ideala kojima je posvetio čitav život, ali je njegovo djelo zasigurno značajan temelj naše zbilje.


Copyright (C) 2018 - Pravni Fakultet u Zagrebu, Sva prava pridržana