Izv. prof. dr. sc. Antonija Petričušić i prof. dr. sc. Olja Družić Ljubotina izložile su 21. svibnja 2026. znanstveni rad pod naslovom “Analysis of Croatian Gender Equality Policy Implementation: Between Strong Norms and Weak Institutions” na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji “Rodna ravnopravnost u postjugoslovenskom prostoru: izazovi, politike i perspektive“, u organizaciji Instituta društvenih znanosti iz Beograda.

Izv. prof. dr. sc. Antonija Petričušić članica je znanstvenog odbora konferencije, organizirane s ciljem da otvorit prostor za interdisciplinarnu i kritičku raspravu o rodnoj ravnopravnosti kao jednom od ključnih društvenih pitanja. Okupila je istraživačice iz različitih disciplina s ciljem komparativnog sagledavanja teorijskih, institucionalnih, ekonomskih i društvenih aspekata rodne ravnopravnosti te preispitivanja postojećih politika i praksi.

Prezentirana analiza hrvatske politike rodne ravnopravnosti pokazuje kako je Republika Hrvatska tijekom posljednja dva desetljeća razvila relativno normativno bogat sustav zaštite prava žena i promicanja ravnopravnosti spolova, usklađen s ključnim međunarodnim i europskim standardima, uključujući CEDAW, Istanbulsku konvenciju, Pekinšku platformu za djelovanje, pravnu stečevinu Europske unije te standarde Vijeća Europe. Zakon o ravnopravnosti spolova je uspostavio temeljne definicije diskriminacije, institucionalne mehanizme koordinacije i praćenja te obvezu integracije načela rodne ravnopravnosti u javne politike. Paralelno, razvijani su institucionalni mehanizmi: Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, koordinatori u tijelima državne uprave te lokalna i regionalna povjerenstva za ravnopravnost spolova.

Analiza dviju suradnica na projektu NINA predstavljena na konferenciji u Beogradu pokazuje da formalna usklađenost s međunarodnim standardima nije dovoljna za ostvarivanje i dostizanje supstantivne ravnopravnosti spolova. Hrvatski analizirani slučaj, osim toga, potvrđuje širi regionalni obrazac karakterističan i za druge postjugoslavenske države, u kojima su također uspostavljeni napredni normativno okviri, ali uz ograničene institucionalne kapacitete i fragmentiranu provedbu politike ravnopravnosti spolova, a uz nepostojeću političku prioritizaciju rodne ravnopravnosti. Provedba politike ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj se oslanja na akcijske planove, mjere i preporuke, dok u njoj izostaju učinkoviti mehanizmi nadzora, sankcioniranja i institucionalne odgovornosti za neprovođenje zakonskih obveza. Time se ustavna vrednota ravnopravnosti spolova koncipira kao normativna obveza, a ne kao horizontalno načelo koje oblikuje procese donošenja odluka u svim područjima javnih politika.Osim toga, hrvatska politika ravnopravnosti spolova još uvijek nije razvila transformativni pristup rodnoj ravnopravnosti, koji bi nadilazio zabranu diskriminacije i uključivao aktivno mijenjanje društvenih odnosa moći, rodnih stereotipa i institucionalnih obrazaca koji reproduciraju nejednakosti.  Autirice, osim toga, u svom istraživanju primjećuju i nedostatak sustavne primjene rodno osviještenih procjena učinaka propisa, rodno osjetljivog budžetiranja, redovitih rodnih analiza javnih politika i kvalitetnih rodno razvrstanih statističkih podataka. Autorice ističu i da ograničeni administrativni i financijski kapaciteti institucija nadležnih za ravnopravnost spolova u bitnome ograničavaju mogućnost dostizanja ravnopravnosti.

Ovaj projektni rezultat institucionalnog istraživačkog projekta NINA potvrdio je kako je za daljnji razvoj politike rodne ravnopravnosti u Republici Hrvatskoj nužno prijeći s dominantno formalnog i normativnog pristupa prema snažnijem institucionalnom i transformativnom modelu rodne jednakosti. To podrazumijeva jačanje institucionalnih kapaciteta, osiguravanje učinkovitijih mehanizama provedbe i odgovornosti, sustavno uključivanje rodne perspektive u zakonodavne i javnopolitičke procese te razvoj politika koje će adresirati ne samo posljedice, nego i strukturne uzroke rodnih nejednakosti.