Pojam izvanrednih stanja predstavlja neodvojivi dio opće materije ustavnog prava, što se ponajprije očituje u dvije osnovne ustavno-pravne posljedice koje nastaju kao rezultat nastupanja kriznih okolnosti: s jedne strane, u izvanrednoj alokaciji ovlasti između različitih ustavnih institucija, koju uobičajeno karakterizira koncentracija ovlasti na strani izvršne vlasti te određeno samo-ograničavanje u djelovanju predstavničkih i sudbenih tijela (pojam poremećaja nadležnosti, odnosno posebna krizna definicija primjene načela diobe vlasti); s druge strane, u potrebi ograničenja ustavno zajamčenih temeljnih prava i sloboda. U tome se ujedno očituje i temeljni značaj izvanrednih stanja za opću poziciju ideje konstitucionalizma: u svojem ekstremnom obliku, nastupanje izvanrednih stanja definira se kao tzv. “stanje izuzetka” u kojem dolazi do određene suspenzije (parcijalne ili potpune) redovitog ustava. Razlozi koji dovode do toga, kriteriji ustavno-pravno prihvatljivog postupanja tijekom trajanja krize (uz definiranje titulara izvanrednog stanja te njegovog odnosa prema ostalim akterima), kao i ciljevi koji se nastoje ostvariti provođenjem izvanrednih mjera (normativni cilj očuvanja postojećeg poretka, odnosno problem restauracije ustava koji je vrijedio prije nastupanja krize), sastavni su elementi posebne teorije o “stanju izuzetka”. Izvanredna stanja svakako čine i sastavni dio prakse konstitucionalizma (npr. Rat protiv terorizma; pandemija COVID-19). Ta praksa, kao i njoj pripadajuća doktrina, međutim, nije isključivi fenomen suvremenog doba. U sasvim artikuliranom obliku, osnove ove problematike definirane su najkasnije već u vrijeme Rimske republike (institucija diktatora), a potom se postupno dalje razvijaju kroz različite klasične (prvenstveno francuski institut opsadnog stanja te anglo-američki institut ratnog prava, a potom i praksa krizne delegacije ovlasti, kao i specijalno zakonodavstvo), sve do suvremenih modela (posebna ustavno-pravna regulacija, specijalno krizno zakonodavstvo). Na ovom kolegiju nudi se pregled temeljnih pitanja klasičnog i suvremenog shvaćanja izvanrednih stanja. Na razini pozitivne analize, studenti stječu znanja o konceptu, ustavnoj poziciji i posljedicama komparativnih instituta (primjeri SAD-a, SR Njemačke, Fracuske itd.). Istovremeno, na razini pozitivne analize, studenti su upućeni na razmatranje sudske prakse u području izvanrednih stanja. Na razini teorijske analize, studenti izučavaju postupan razvoj teorija izvanrednih stanja.