17. 2. 2015. u 19:49
Uređeno: 17. 2. 2015. u 19:50

IZJAVA PREDSJEDNIŠTVA I ZNANSTVENOG VIJEĆA AKADEMIJE PRAVNIH ZNANOSTI HRVATSKE POVODOM DONOŠENJA ODLUKE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U-III-4150/2010 I RJEŠENJA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U-I-3101/2014 OD 12. SIJEČNJA 2015. GODINE

Potaknuti neuobičajeno brojnim i različitim, a najčešće proizvoljnim i nedovoljno i/ili pogrešno argumentiranim stajalištima i izjavama  sudionika, pa i predstavnika izvršne vlasti i pravne struke, u raspravama u sredstvima javnog priopćavanja o dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ustavni sud) navedene u naslovu, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije, ostvarujući ciljeve svojeg djelovanja, na zajedničkoj sjednici održanoj 22. siječnja 2015. godine jednoglasno su usvojili sljedeću

 

I Z J A V U

 

I. O ODLUCI U-III-4150/2010

 

1. U odluci U-III-4150/2010 od 12. siječnja 2015. godine Ustavni sud je povodom većeg broja podnesenih ustavnih tužbi protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: X-K-rz-1/07 od 8. svibnja 2009 i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Vrhovni sud) broj: I Kž 84/10-8 od 2. lipnja 2010. razmatrao ustavnopravni aspekt oružanog sukoba na području Republike Hrvatske 1991. godine i odnos Vrhovnog suda i Ustavnog suda u primjeni konvencijskog prava. Tom je odlukom presuda Vrhovnog suda od 2. lipnja 2010. godine ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

2. Bez obzira na konkretni predmet u kaznenom postupku na kojeg se odnosi odluka Ustavnog suda Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju:

a/ potpuno opravdanim i pravno utemeljenim stajalište Ustavnog suda koji je povodom prigovora podnositelja ustavnih tužbi da su presudama Županijskog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda povrijeđena njihova temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na procesnu ravnopravnost stranaka u postupku, pravo na obrazloženu sudsku odluku, pravo na djelotvorno pravno sredstvo i pravo na branitelja), u navedenoj odluci ocijenio da taj sud, „u situaciji kad Vrhovni sud ima mogućnost njihova razmatranja ispitivanja i ocjene, dužan prepustiti odlučivanje o tim prigovorima Vrhovnom sudu“. /Podv. APZH/

b/ Glede ustavnopravnog aspekta oružanog sukoba na području Republike Hrvatske 1991. godine Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju da je Ustavni sud opravdano i pravno utemeljeno ukazao na problem „različite sudske prakse kaznenih sudova u vezi s datumom kad je Republika Hrvatska stekla svojstva suverene države u smislu međunarodnog prava i s karakterom oružanog sukoba na njezinom području početkom 1990-ih“ i potom ispravno naglasio kako je riječ o „pitanju koje nadilazi uske kaznenopravne okvire… i koje je bitno za pravilno vrednovanje karaktera cjelokupnog ustavnog i državnopravnog temelja Republike Hrvatske.“ /Podv. APZH/

3.  Polazeći od Izvješća Ustavnog suda u povodu Inicijative Vlade Republike Hrvatske od 10. listopada 2002. godine kojim je utvrđeno da je, u smislu međunarodnog prava, Republika Hrvatska postala suverena država 8. listopada 1991. godine, navedenom je odlukom taj datum označen kao „nesporna povijesno-pravna činjenica koja…mora biti dosljedno poštovana u sudskoj praksi te služiti nacionalnim sudovima u njihovoj interpretaciji Ustava, zakona i drugih izvora prava koji primjenjuju u konkretnim sudskim postupcima u kojima se to pitanje ponavlja“. /Podv. APZH/ Iz takvog nespornog utvrđenja slijedi da je do 8. listopada 1991. godine „oružani sukob na području Republike Hrvatske imao nemeđunarodni karakter“, a nakon toga „taj je sukob imao međunarodni karakter“. U citiranoj odluci Ustavni sud ispravno zaključuje da „sudska kvalifikacija karaktera oružanog sukoba izravno utječe na odabir materijalnog prava koje treba primijeniti u svakom pojedinom slučaju suđenja za ratne zločine počinjene na području Republike Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991. godine“. Iz toga slijedi da se na ratne zločine počinjene prije 8. listopada 1991. godine primjenjuje Dopunski protokol II uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba, a na one počinjene nakon toga datuma primjenjuje se Dopunski protokol I uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba.

4. Polazeći od temeljnih načela međunarodnog prava, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije ukazuju na ispravnost ocjene i obrazloženja Ustavnog suda da je Republika Hrvatska postala suverena i neovisna država 8. listopada 1991. godine kada je Hrvatski sabor donio Odluku o raskidu svih državnopravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. To je i Arbitražna komisija Konferencije o miru u Jugoslaviji utvrdila u Mišljenju br. 11 od 16. srpnja 1993. Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju također je u postupku protiv Slobodana Miloševića sukladno pravilu 98bis utvrdilo da je „Republika Hrvatska bila država od 8. listopada 1991. godine“ čime je odbijen podnesak prijatelja suda prema kojem je Hrvatska postala država tek u razdoblju između „15. siječnja i 22. svibnja 1992. godine zbog čega se sukob u Hrvatskoj prije tog vremena ne može smatrati međunarodnim.“ Ovom prilikom smatramo važnim podsjetiti i na jednoglasno usvojena Stajališta znanstveno-nastavnog vijeća Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 16. listopada 1991. godine povodom agresije na Republiku Hrvatsku u kojima je, između ostalog, istaknuto da se oružani sukob vodi isključivo na području Republike Hrvatske i protiv nje uz činjenicu da akcije započinju ili se pripremaju izvan njenog područja. Notorna je činjenica da je napadaj izvršila SRJ uz pomoć armije (ranije federalne, a potom ostatka Jugoslavije).

5. Utvrđivanjem ustavnopravnih činjenica koje su odlučne za ujednačenu primjenu materijalnog prava (unutarnjeg i međunarodnog) u kaznenim postupcima za teške povrede međunarodnog humanitarnog prava pred hrvatskim sudovima, Ustavni je sud odlučujuće pridonio i utvrđivanju „dobro poznatih historijskih istina o cjelokupnom ustavnom i državnopravnom temelju Republike Hrvatske“. Drugim riječima, utvrđenjem da je oružani sukob na području Republike Hrvatske u razdoblju nakon 8. listopada 1991. godine bio međunarodnog karaktera, Ustavni sud je demantirao neosnovane  teze o tome da početkom devedesetih godina XX. stoljeća Republika Hrvatska nije bila izložena agresiji i da je oružani sukob koji je vođen na njezinu području imao sva obilježja građanskog rata kao oblika nemeđunarodnog oružanog sukoba.

6. Glede prigovora o dugotrajnosti postupanja Ustavnog suda, uzimajući u obzir razloge za protek vremena od prigovora do odluke, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je to vrijeme premašilo razumni rok za odlučivanje Ustavnog suda u tom predmetu. Istovremeno se odlučno ističe da to ne opravdava prigovore o sadržaju i pravnoj utemeljenosti te odluke. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju da je navedena odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na ustavnopravne aspekte oružanog sukoba na području Republike Hrvatske 1991. godine, bez dvojbe, jedna od najvažnijih odluka u povijesti tog suda.

Stajalište Ustavnog suda u toj odluci, od posebne je važnosti i  iznimno je  značajno kao dio nadležnosti i obveze tog suda u ostvarenju ustavnog načela vladavine prava u Republici Hrvatskoj jer ukazuje na važnost odgovarajuće primjene konvencijskog prava „u svjetlu međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska preuzela ratifikacijom Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i ustavnog zahtjeva da sudovi sude na temelju međunarodnih ugovora (članak 115. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske).“

Osim toga, ukazujući na postojanje „potencijalnih opasnosti“ za povredu zajamčenih prava i istodobno se ograđujući od utvrđivanja da li je u konkretnom postupku došlo do povrede tih prava i prepuštajući da u ponovljenom postupku to učini Vrhovni sud, Ustavni je sud potvrdio važnost Vrhovnog suda kao najvišeg suda u zemlji nadležnog za osiguravanje jedinstvene primjene prava uključujući i konvencijsko pravo.

 

 

II. O RJEŠENJU U-I-3101/2014

  

1. Povodom većeg broja prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, rješenjem U-I-3101/2014 od 12. siječnja 2015. godine Ustavni je sud pokrenuo postupak za ocjenu  suglasnosti Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 75/14, dalje u tekstu: ObZ/14) s Ustavom Republike Hrvatske. Na temelju članka 45. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon) Ustavni je sud, do donošenja konačne odluke, privremeno obustavio izvršenje svih pojedinačnih akata i radnji koje se poduzimaju na osnovi ObZ/14 (točka II.) a na temelju članka 31. stavka 5. Ustavnog zakona utvrdio da se, do donošenja konačne odluke, primjenjuje Obiteljski zakon ("Narodne novine" broj 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11. i 25/13., dalje u tekstu: ObZ/03). Time je do daljnjeg suspendirana primjena ObZ/14.

2. U raspravama o tom rješenju posebno se naglašava da je upravo privremena obustava primjene ObZ/14 neprihvatljiva i da je Ustavni sud time, protivno svojoj nadležnosti, „preuzeo nadležnost zakonodavca“. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije smatraju da je zbog konfuznosti zakonskih odredaba, njihove kontradiktornosti i neprovedivosti, ObZ/14 u praksi  sudbene vlasti i djelatnika centara za socijalnu skrb tijekom proteklih nešto više od četiri mjeseca prouzročio očitu štetu za vladavinu prava i pravnu sigurnost u Republici Hrvatskoj. Stoga, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je Ustavni sud na vrijeme prepoznao i u svojoj odluci uvjerljivo obrazložio moguću štetu koja bi daljnjom primjenom ObZ/14 nastala, osobito za adresate tog Zakona, budući da se svaki obiteljski zakon (ma kojeg naziva) primjenjuje barem u nekoliko svojih instituta na svakog građanina Republike Hrvatske.

3. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da bi prigovori rješenju Ustavnog suda navedeni u toč. II.2. ove Izjave, vjerojatno izostali ili bi se odnosili na druge sadržaje rješenja da je Ustavni sud to rješenje donio i objavio prije početka primjene Obz/14, ali to ne opravdava prigovore o sadržaju i pravnoj utemeljenosti te odluke. Prvi prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom uz prijedlog za izricanje privremene mjere, upravo ove o kojoj je sud odlučio rješenjem od 12. siječnja 2015., podnesen je odmah po stupanju na snagu osporavanog Zakona, a sljedećih nekoliko mjeseci ostali. Nesporno je da je Ustavni sud, zbog mnoštva prijedloga upućenih mu od strane odvjetnika i udruga, ali i više od toga, zbog ogromnog broja /više od stotine/ odredaba na koje se odnose prigovori, prvi puta jedan zakon u cijelosti suspendirao, ali valja naglasiti, da se radi o privremenoj suspenziji, samo do donošenja konačne odluke povodom  prigovora o njegovoj suglasnosti s Ustavom. Premda je riječ o presedanu, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da on nije štetan za pravnu sigurnost, vladavinu prava i pravni sustav Republike Hrvatske, već da je, naprotiv, privremeno obustavljajući izvršenje osporavanog propisa (ObZ/14), procijenivši da bi njegovom daljnjom primjenom mogle nastupiti teške i nepopravljive posljedice, Ustavni sud postupio upravo u skladu s ovlastima iz Ustava Republike Hrvatske i odgovarajućeg Ustavnog zakona.

4.  Slijedom navedenog u toč.II.3. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je istovremeno sa suspenzijom primjene ObZ/14, budući da je članom 562. tog zakona određen prestanak važenja ObZ/03 kao ranijeg propisa s danom 1. rujna 2014., osnaživanje ObZ/03 bila jedina mogućnost za koju se odlučio Ustavni sud.  Da nije tako odlučio, nastala bi potpuna i pogubna pravna i zakonska praznina na području obiteljskopravnog uređenja u Republici Hrvatskoj i nijedan obiteljskopravni institut ni statusno pitanje građana Republike Hrvatske ne bi se mogli provesti, zasnovati niti okončati. Kao što natura abhorret vacui tako se i pravni sustav boji praznina. Pritom valja smatrati da je Ustavni sud postupio sukladno svojoj odgovornosti kada je u toč. 769. rješenja dao vrlo jasnu uputu državnim tijelima – sudovima i centrima za socijalnu skrb te matičarima, da započete postupke dovrše po ObZ/03 kako istodobno ne bi u primjeni bila dva propisa, od kojih je jedan suspendiran. Prava stečena primjenom  suspendiranog Zakona od 1. rujna 2014. do 12. siječnja 2015, ostaju pravnim subjektima nedirnuta s pozivom Vladi Republike Hrvatske za poduzimanjem mjera za djelotvornu provedbu navedenog rješenja.

5. U stručnoj i znanstvenoj raspravi o navedenoj odluci Ustavnog suda koja, nesumnjivo, ima značajke presedana, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije pravnih znanosti Hrvatske, pored navedenog u toč.II.2. – 4., smatraju da je ona iznimno važna za funkcioniranje sustava vladavine prava u Republici Hrvatskoj.  To, zbog toga što su ta dva tijela Akademije Izjavom od 11. lipnja 2014. godine  upozorila  da je do „očigledne redukcije pravne sigurnosti i poteškoća u ostvarivanju vladavine prava donošenjem propisa u Republici Hrvatskoj došlo, između ostalog, zbog toga što su se Ustav, zakoni i drugi propisi mijenjali i još uvijek se mijenjaju prebrzo, bez dovoljne stručne i javne rasprave i pripreme, što šteti pravnoj sigurnosti i predvidivosti kao temeljnim europskim pravnim načelima…“ i da je „usklađivanje s europskom pravnom stečevinom nerijetko korišteno, bez pravih argumenata, i kao izgovor za zadiranje u tzv. sistemsko zakonodavstvo (npr. kazneno, obiteljsko, upravno) i donošenje novih propisa čija je nedomišljenost, teorijska nedorađenost i praktična neprovedivost jedan od glavnih generatora krize hrvatskog pravnog sustava.“ Ova Izjava bila je nastavak kontinuiranog inzistiranja Akademije pravnih znanosti Hrvatske na postizanju „zadovoljavajuće suvislosti cjelokupnog pravnog sustava“ koja je, između ostalog, ugrožena „čestim i nedomišljenim zakonodavnim promjenama.“ Predsjedništvo i Znanstveno vijeće podsjećaju na to da su ove tvrdnje sadržane i u Temeljnim razlozima osnivanja, ustrojstvu, ciljevima djelovanja i prioritetnim zadacima Akademije pravnih znanosti Hrvatske od 10. siječnja 2002. godine. Stoga se navedeno rješenje Ustavnog suda može smatrati i jednom, i to iznimno važnom, potvrdom kontinuiranih i višegodišnjih nastojanja Akademije da argumentirano identificira i neutralizira generatore krize hrvatskog pravnog sustava. Pozivom na to svoje djelovanje Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da je ObZ/14 primjer o kojem je riječ u Izjavi i ciljevima djelovanja Akademije, pa sukladno tome, smatra da je suspendiranjem daljnje primjene toga Zakona Ustavni sud ograničio pravnu nesigurnost što je nesumnjivo njegov izravni i učinkoviti doprinos ostvarenju vladavine prava u Republici Hrvatskoj i zaštiti ljudskih prava, budući da se u odluci o suspenziji ObZ/14 opravdano pozvao na pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava koji je u predmetu Broniowski protiv Poljske (presuda, Veliko vijeće, 22. lipnja 2004., br. 31443/96) posebno istaknuo zahtjev da vlast eliminira disfunkcionalne odredbe iz pravnog sustava.

6. Predsjedništvo i Znanstveno vijeće smatraju da pluralističko i demokratsko društvo kojem težimo u Hrvatskoj utemeljeno, inter alia, i na bogatstvu različitosti - nije moguće ostvariti bez otvorene javne rasprave o svim segmentima djelovanja zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti. Ni jedna institucija javne vlasti, pa tako ni Ustavni sud, nije i ne smije biti izuzeta od preispitivanja, argumentirane analize postupanja i otkrivanja „neuralgičnih“ točaka, a po potrebi i stručne i znanstveno utemeljene kritike. To je i temeljni razlog komentara navedenih odluka Ustavnog suda u ovoj Izjavi.

Stoga, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće podržavaju javno komentiranje svih, pa i u ovoj Izjavi navedenih odluka Ustavnog suda, kao i argumentirano osporavanje njihovih pravnih valjanosti, ali istovremeno smatraju neprihvatljivim i štetnim izjave koje su već neko vrijeme prisutne u hrvatskom javnom prostoru, a koje su kulminirale donošenjem rješenja kojim je suspendirana primjena ObZ/14. Tim se izjavama, u kojima se naglašavaju i ponavljaju ocjene o „skandaloznosti“, „političkoj uvjetovanosti“, isključivo političkim razlozima koji su diktirali tu odluku“„ „neustavnosti“ „protuustavnosti“ donesenih odluka, stvaranju „pravnog kaosa“ i „pravnog nereda“, „ustavnosudskom puču u hrvatskom pravnom sustavu“ te drugim za javnu raspravu, i za citiranje u ovoj Izjavi, neprimjerenim i neutemeljenim ocjenama, Ustavni sud neargumentirano diskvalificira, dovode se u pitanje njegove ustavne ovlasti i izražavaju sumnje u stručnost i čast sudaca tog suda koji „svi imaju politički dres“. Stvaranjem i podržavanjem takvih negativnih predodžbi o Ustavnom sudu i njegovom djelovanju, provocira se u javnosti nepovjerenje u pravnu sigurnost i vladavinu prava u Republici Hrvatskoj. Time se otežava normalno funkcioniranje Ustavnog suda u ostvarenju njegove zaštitne i garantivne funkcije vladavine prava i zaštiti temeljnih ljudskih prava u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.

Budući da su temeljem članka 31. Ustavnog zakona odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužne su ih poštivati sve fizičke i pravne osobe, a sva tijela državne vlasti i  lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su ih provoditi u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga, Predsjedništvo i Znanstveno vijeće Akademije pravnih znanosti Hrvatske pozivaju sve dužnosnike u tijelima državne i javne vlasti i sve građane Republike Hrvatske na dužno poštivanje institucije Ustavnog suda i provođenje njegovih odluka.

 

 

Predsjednik Znanstvenog vijeća                                              Predsjednik Akademije

 

Prof.dr.sc. Ivan Koprić                                            Prof.emerit.dr.sc. Željko Horvatić

 

 

 

OVA IZJAVA SE DOSTAVLJA PREDSJEDNIKU REPUBLIKE HRVATSKE, IZABRANOJ PREDSJEDNICI REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNIKU HRVATSKOG SABORA, PREDSJEDNIKU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNIKU VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNICI USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE, PREDSJEDNIKU HRVATSKE ODVJETNIČKE KOMORE, GLAVNOM DRŽAVNOM ODVJETNIKU REPUBLIKE HRVATSKE I U SKRAĆENOM TEKSTU SREDSTVIMA JAVNOG PRIOPĆAVANJA

 

 

Davor Derenčinović
Copyright (C) 2018 - Pravni Fakultet u Zagrebu, Sva prava pridržana