Utjecaj ekonomije na razvoj europskih integracija

Vanda Jakir, demonstratorica na Katedri političke ekonomije

 
Jedinstveno tržište jedno je od najvećih postignuća Europske unije. Ograničenja između zemalja članica vezana uz trgovinu i tržišno natjecanje postupno su eliminirana, a kao posljedica toga porastao je životni standard. Taj proces traje od 50-ih godina prošlog stoljeća pa sve do danas te prolazi kroz više stadija.
            Sam začetak europskih integracija datira od 9. svibnja 1950. godine, kad je francuski ministar vanjskih poslova Robert Shuman, inspiriran idejom Jeana Monneta, predstavio tzv. Schumanovu deklaraciju u kojoj predstavlja plan prema kojem bi Francuska i Njemačka ujedinile proizvodnju ugljena i čelika. Ta ideja rezultirala je stvaranjem Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ) 1951. godine, u kojoj su članstvo imale osim Francuske i Njemačke, i Belgija, Nizozemska, Luksemburg te Italija.
            Neposredni ekonomski cilj ovog ujedinjenja bio je ubrzanje razvoja te shodno tome, prosperitet pojedinca. Dalekosežni cilj, koji je čak izričito naveden u Schumanovoj deklaraciji, bila je politika mirotvorstva jer ekonomska povezanost zemalja smanjuje mogućnost oružanih sukoba među njima. Do danas je došlo do tzv. spill over-a, odnosno funkcionalnog prelijevanja iz gospodarske sfere u političku. Kako gospodarska, tako i politička integracija prolazile su kroz više stadija kojima je zbog složenosti teško precizno odrediti početak i kraj.
             Prvi stadij gospodarske integracije jest uspostavljanje zone slobodne trgovine (free-trade area), u kojoj ne postoje prepreke trgovini (poput carina i količinskih ograničenja) između zemalja članica, ali svaka zemlja može primjenjivati svoju vlastitu carinu na treće države. U EZUČ radilo se o zoni slobodne trgovine ugljenom i čelikom, međutim zona se postupno proširivala i na sve ostale proizvode tijekom 50-ih godina.
            Drugi stadij je carinska unija, koja se od zone slobodne trgovine razlikuje jedino po tome što zemlje članice više ne primjenjuju vlastite carinske stope na treće zemlje, već je ustanovljena jedna zajednička carina. Jednom kada je roba ušla bilo gdje na područje carinske unije, ona može cirkulirati slobodno.
 Sljedeći stadij, usko povezan s prethodnim, jest uspostava zajedničkog tržišta (common market) koje otvara vrata političkoj integraciji putem harmonizacije gospodarskih politika članica. U europskim integracijama ovaj stadij započeo je potpisivanjem tzv. Rimskih ugovora, o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Zajednice za atomsku energiju (EURATOM) 1957. godine. Članice ubrzo uviđaju da stvarno stanje prelazi okvire čiste ekonomske zajednice pa desetak godina kasnije EEZ postaje Europska zajednica (EZ). Godine 1962. Zajednica kreira svoju prvu zajedničku politiku koja se odnosila na poljoprivredu, a ubrzo je slijedi i socijalna politika. Uspostavljene su i tzv. ''četiri slobode kretanja'' i to roba, ljudi, kapitala i usluga, koje danas čine temelj jedinstvenog tržišta.
Četvrti stadij ekonomske integracije odnosi se na ekonomsku uniju koja implicira visok stupanj koordinacije ili čak unifikacije najvažnijih područja ekonomske politike, tržišne regulacije kao i makroekonomskih i monetarnih politika te politike redistribucije prihoda. Monetarna unija, kao peti stadij uspostavlja ili neopozivo fiksirane valutne stope i potpunu konvertibilnost valuta država članica ili jednu zajedničku valutu koja cirkulira u svim državama članicama. U Europskoj uniji potonje je slučaj (euro kao zajednička valuta).
 U europskim integracijama proces uspostave ekonomske i monetarne unije tekao je usporedno. Od Rimskih ugovora pa sve do potpisivanja Ugovora o Europskoj uniji 1992. godine u Maastrichtu, postupno se radilo na ekonomskoj uniji, dok Maastrichtski ugovor postavlja monetarnu uniju kao jedan od ciljeva. Stupanjem na snagu dotičnog Ugovora 1. siječnja 1993. godine uspostavljeno je jedinstveno tržište koje je okrunjeno potpunim uvođenjem eura 1. siječnja 2002. godine. U tome su ''pomogli'' Ugovori iz Amsterdama (1997.) i Nice (2001.) uspostavom učinkovitijeg sustava donošenja odluka.
             Tijekom više od 50 godina rada na ekonomskoj integraciji došlo je do značajnog pomaka i na političkom planu. Na početku su se države samo međusobno informirale o ciljevima i politikama koje će provoditi, zatim je to prešlo u konzultacije, odnosno razmjena informacija počinje uključivati i savjetovanje. Na kraju dolazi do koordinacije djelovanja zemalja članica, koje su obvezne postići sporazum o aktivnostima usmjerenim na neki zajednički cilj. Koordinacija uključuje i harmonizaciju nacionalnog prava s pravom Zajednice pa u toj mjeri implicira i ograničenja nacionalne nadležnosti. 
Posljednji stadij ekonomske integracije koji EU još nije dostigla jest potpuna integracija koja bi EU praktički pretvorila u jednu državu. Budući da Ustav EU, koji su članice potpisale 2004. godine, nije prošao ratifikaciju, moguće je zaključiti da Unija još nije spremna za toliku povezanost, ali očito ide u tom smjeru, pogotovo ako Lisabonski ugovor, za koji se kaže da je zapravo prerušeni ustav, bude ratificiran od svih članica. 
Brojni ugovori, isprepletenost gospodarstva, politike i u novije vrijeme zaštite ljudskih prava, dovelo je do stvaranja Europske unije kao pravne tvorevine (ili čak sustava) sui generis. EU danas broji 27 članica na jedinstvenom tržištu koje harmoniziraju i djelomično unificiraju svoja zakonodavstva te imaju zajedničke institucije poput Europske komisije, Parlamenta, Vijeća ministara te Suda pravde.
            Činjenica da je suradnja iz 50-ih u trgovini svega dvaju proizvoda između šest zemalja dovela do stvaranja zajednice koja je na toliko visokoj razini političke integracije da čak teži ka zajedničkoj zaštiti ljudskih prava, čini Europsku uniju ekonomsko-političkim fenomenom te dokazuje ne samo da su ostale društvenopolitičke djelatnosti povezane s ekonomijom, nego i na njoj utemeljene.
 
Izvori:
·         P. Fontaine: Europa u 12 lekcija, Luksemburg: Ured za službene publikacije Europskih zajednica, 2006.; prijevod i tisak: Delegacija Europske komisije u Republici Hrvatskoj, 2007.
·        Kako radi Europska unija, Ured za službene publikacije Europskih zajednica, 2005.; prijevod i tisak: Delegacija Europske komisije u Republici Hrvatskoj, 2006.
·           W. Molle: The Economics of European Integration, Ashgate Publishing Ltd., 2001.
·          http://europa.eu
 

Inflacija i vrijednost novca

Vanda Jakir, demonstratorica na Katedri političke ekonomije

            Pojam inflacije dolazi od lat. inflare, što znači ''napuhati''. U tom smislu, inflacija znači porast (''napuhavanje'') cijena na tržištu. Uz inflaciju se veže i  porast novčane mase u opticaju te pad kupovne moći novca. No kako je sve ovo povezano?
Do porasta cijena na tržištu dolazi zbog prekomjernog povećanja novčane mase u opticaju, i to u odnosu na raspoloživu robu i usluge na tržištu. Slikovito rečeno, radi se o ''prevelikom broju novčanica koje love premali broj proizvoda''. Pošto se u doba inflacije za istu količinu novca može dobiti znatno manje robe, kažemo da je kupovna moć novca pala.  
Uz porast cijena inputa i energije te promjene deviznih tečajeva, najčešći uzrok povećanja novčane mase je politička odluka države da tiska više novca jer ne može namaknuti prihode iz drugih izvora. Time se narušava ravnoteža, koja je izražena u jednostavnoj formuli da je optimalna masa novca omjer vrijednosti društvenog proizvoda i brzine optjecaja novca.
            Ovisno o njezinoj stopi, inflacija može imati različite učinke na gospodarstvo, kao i na povjerenje ljudi u vrijednost novca. Govorimo o umjerenoj (do 10% godišnje), galopirajućoj (iznad 10% godišnje) te hiperinflaciji (iznad 50% mjesečno).
            Umjerena inflacija je prisutna u mnogim svjetskim gospodarstvima. Povjerenje ljudi u novac nije upitno pa nema tendencije pretvaranja novca u nekretnine ili neka druga potrošna dobra. Ljudi su spremni na dugoročne investicije jer je stopa inflacije dovoljno niska da ih porast cijena ne obezvrjeđuje mnogo. Ova vrsta inflacije se čak smatra stimulativnom za gospodarski rast.
            Galopirajuća inflacija znatno smanjuje vrijednost novca. Ljudi zadržavaju tek minimalnu količinu potrebnu za transakcije, a cijene se najčešće izražavaju u stabilnim valutama. Gospodarstvo funkcionira, ali tržište financija odumire.
            Hiperinflacija dovodi do teških gospodarskih, a posljedično i socijalnih poremećaja. Pošto je ponuda novca daleko veća od potražnje za istim, novčana razmjena se zamjenjuje robnom razmjenom i dolazi do drastične preraspodjele bogatstva u društvu. Također, tendencija ''rješavanja'' novca samo ubrzava inflaciju i stvara ''začarani krug''.
            Većina razvijenih zemalja nema potpuni laissez-faire pristup ekonomskom procesu, stoga je državna intervencija sasvim prirodan mehanizam otklanjanja inflacije te ponovne uspostave optimalne količine novca u opticaju i stabilnosti. Naravno, takve mjere ne znače trenutan oporavak bez nepoželjnih posljedica, poput usporavanja gospodarskog rasta, no one su nužne kako bi tržište nastavilo normalno funkcionirati. Ne postoji univerzalni ''lijek'' protiv inflacije, već se anti-inflacijske mjere prilagođavaju svakoj situaciji posebno. Primjerice, Hrvatska narodna banka nedavno je predložila, kao neke od mjera za suzbijanje inflacije, ograničen rast plaća i proračunskih troškova, strogu kontrolu cijena u javnom sektoru te spremnost države na intervencije.
            Mnogi smatraju inflaciju neistraženim ekonomskim i društvenim fenomenom jer se radi o pojavi koju nije lako predvidjeti, kontrolirati i ukloniti te pritom paziti na posljedice po cijelo društvo. Također, inflacija dovodi u pitanje jedan od temelja ekonomskog procesa, a to je novac, odnosno dogovor o njegovoj vrijednosti. Jasno je da novac nije ništa drugo nego komad papira, a često tek zabilježeni iznos (tzv. žiralni novac). No da bi novac obavljao svoju funkciju posrednika razmjene roba, koja je ključna u ekonomskom procesu, potrebno je da mu ljudi pripisuju približno jednaku vrijednost, a to se postiže optimalnom količinom novca u opticaju. Inflacija narušava taj optimum i u svojim ekstremnim oblicima može dovesti do nazadovanja s novčane na naturalnu razmjenu.
            Inflacija pripada ozbiljnjijim gospodarskim problemima upravo zbog svojih dalekosežnih posljedica, ako intervencija ne nastupi pravovremeno. Ključna je perspektiva građana, koji te posljedice osjećaju na vlastitoj koži. Možda je to najbolje prikazano na karikaturama iz razdoblja Velike depresije, koje prikazuju prosječnog čovjeka kako po kruh odlazi s golemom vrećom novca. Stoga je kontrola inflacije jedan od većih uspjeha državne politike jer, održavajući stabilan gospodarski rast, vraća smiješak na lica svojih građana.
 
Izvori:

Ekonomski kriteriji za članstvo u Europskoj uniji
Vanda Jakir, demonstratorica na Katedri političke ekonomije

         Europska unija jedinstvena je međuvladina i nadnacionalna zajednica europskih država, nastala kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država (Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske). EU danas broji 27 država članica, a Republika Hrvatska ima status države kandidatkinje za članstvo.
        Dugačak je put od kandidature do članstva. Na sastanku Europskog vijeća u Kopenhagenu, održanom u lipnju 1993. godine, postavljena su tri kriterija (tzv. kopenhaški kriteriji) koje sve buduće države kandidatkinje moraju ispunjavati za punopravno članstvo. To su:

  1. politički kriterij, koji obuhvaća stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljuskih prava i prava manjina i prihvaćanje ciljeva Unije;
  2. pravni kriterij, koji podrazumijeva usvajanje cjelokupne pravne stečevine EU (acquis communautaire);
  3. te ekonomski (gospodarski) kriterij, odnosno postojanje djelotvornog tržišta gospodarstva te sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pristiscima i tržišnim zakonima unutar EU.

         Kasnije je, točnije 1995. godine u Madridu, uveden još jedan – administrativni kriterij (poznat i kao madridski) koji obuhvaća prilagodbu odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem postupne i skladne integracije.

         Svaki od ovih kriterija mora biti zadovoljen da bi određena država pristupila Europskoj uniji i nemoguće je odrediti koji je najvažniji zbog njihove međusobne isprepletenosti i međuuvjetovanosti. Najopćenitije, stabilnost tržišta iziskuje postojanje djelotvorne pravne regulative. Međutim, postoje točno određene pretpostavke ispunjenja svakog od kriterija. Posebno je zanimljiva činjenica da je upravo ekonomski kriterij onaj kojeg je ispunjenje najteže procijeniti i koji se zapravo testira tek ulaskom u EU.

        Ekonomski kriterij sastoji se od dvaju elemenata – djelotvornog tržišnog gospodarstva i konkurentnosti – koji se ispituju brojnim potkriterijima, definiranim u  dokumentu Agenda 2000 Europske komisije.

         Djelotvorno tržišno gospodarstvo zahtijeva postojanje ravnoteže između ponude i potražnje, da su cijene, kao i trgovina, liberalizirani te da postoji učinkovit pravni sustav, pogotovo u pogledu vlasništva i imovinskih prava. Makroekonomska stabilnost i definirana gospodarska politika uvelike doprinose djelotvornosti tržišnog gospodarstva.  Također, potrebno je ukloniti sve prepreke za ulaz na tržište i sudjelovanje u tržišnom natjecanju.

         Konkurentnost je zapravo uvjetovana djelotvornošću tržišnog gospodarstva, no uključuje i ljudske resurse, kapital te infrastrukturu. Ovisi i o mjeri u kojoj se vladina politika i zakonodavstvo upliću u tržišno natjecanje te o stupnju trgovinske povezanosti s državama članicama prije ulaska u EU zbog toga što se na taj način simulira sudjelovanje države kandidatkinje na jedinstvenom zajedničkom tržištu. Nadalje, procjenjuje se stupanj privatizacije te kvaliteta financijskih usluga. Udio malih poduzeća također je bitan čimbenik jer takva poduzeća više profitiraju od slobodnog ulaska na tržište, a dijelom i zbog toga što dominacija velikih poduzeća može značiti nedovoljnu fleksibilnost i nemogućnost prilagodbe.

         Brojnost ekonomskih podkriterija daleko je veća od ovdje nabrojenih, jer procjena ispunjava li neka država ekonomski kriterij zapravo znači cjelokupnu analizu njenog gospodarstva, što uključuje ne samo podrobnu analizu svakog od faktora već i procjenu daljnjeg razvoja i prilagodbe. 

         Zašto je ekonomski kriterij toliko bitan? Odgovor leži u EMU – Ekonomskoj i monetarnoj uniji. Radi se o procesu kojim države članice (pa tako i kandidatkinje) EU usklađuju svoju ekonomsku i monetarnu politiku s krajnjim ciljem usvajanja jedinstvene valute – eura kao posljedice stvaranja jedinstvenog tržišta. Devedesetih godina prošlog stoljeća članice EU približile su svoje ekonomske politike i na taj način osigurale stabilnost cijena i javnih financija. Idući korak bilo je osnivanje Europske središnje banke u Frankfurtu, utvrđivanje tečaja i uvođenje jedinstvene valute.

         EMU je, uz demokratske vrijednosti, osnovna poveznica i razlog udruživanja u EU. Svaka država potpisom pristupnih sporazuma prihvaća  ciljeve monetarne unije kao pravnu stečevinu EU. Sama činjenica da je ekonomska politika dijelom acquis communautaire-a ukazuje na važnost ekonomskih prilika za funkcioniranje EU. Ostvarenjem ili bar približavanjem ciljevima EMU, kao što su uravnotežen ekonomski i socijalni razvoj kojem pridonosi stvaranje unutarnjeg prostora bez granica ili poboljšavanje politike ekonomske i socijalne kohezije, stvaraju se temelji za afirmiranje europskog identiteta na međunarodnoj sceni, unapređenje zaštite interesa i prava građana država članica te razvijanje suradnje na području pravosuđa i unutarnjih poslova, posebno u pitanjima kaznenog prava.

Ukratko, stabilna ekonomija znači neslućene mogućnosti razvoja, od većeg životnog standarda do demokratizacije cjelokupnog društva. Ova pretpostavka je pogotovo bitna za Europsku uniju. Radi se o integraciji širokih razmjera na načelima poput vladavine prava i zaštite ljudskih prava, što predstavlja vrijedne tekovine čovječanstva, a da bi ta načela u potpunosti zaživjela u stvarnosti i poboljšala životne prilike građana, stabilna ekonomija sigurno je conditio sine qua non.

 
 
Izvori:
  • Ana Brnčić et al.: Mali leksikon europskih integracija, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, Zagreb, 2005. godine
  • W. Weidenfeld, W. Wessels: Europa od A do Ž – priručnik za europske integracije, Zaklada Konrad Adenauer, Zagreb, 2005. godine
  • Pojmovnik - Institucije, politike i proširenje Europske Unije, Europska komisija, Zagreb, 2003. godine
  • http://wikipedia.org/
  • www.mvpei.hr
  • http://europa.eu/
  • http://www.entereurope.hr/
  • Milica Gačić: Englesko-hrvatski rječnik prava, Naklada Ljevak, Zagreb, 2004. godine

 


Nobelova nagrada za ekonomiju?
Vanda Jakir, demonstratorica na Katedri političke ekonomije

Nobelova nagrada jedno je od najprestižnijih priznanja u svijetu koja se dodjeljuje za najveća dostignuća na području fizike, kemije, psihologije ili medicine, književnosti, doprinosa svjetskom miru te – ekomonije. Jasno je da za takvo priznanje kemičar treba, primjerice, otkriti novi spoj ili književnik napisati izvanredno djelo, ali kakvo je točno postignuće ekonomista koje zaslužuje ovu nagradu?

 

Osim po sadržaju, Nobelova nagrada za ekonomiju razlikuje se od ostalih po tome što je novijeg datuma. Alfred Nobel osnovao je nagradu 1895. godine, ali tada nije predvidio onu za ekonomiju. Švedska središnja banka (Sveriges Riksbank) 1968. godine inicirala je dodjelu i za područje ekonomije u znak sjećanja na samog osnivača (službeni naziv ove nagrade jest Nobelova memorijalna nagrada za ekomoniju Švedske središnje banke). Prva ovakva nagrada dodijeljena je 1969. godine Ragnaru Frischu iz Norveške i Janu Tinbergenu iz Nizozemske. Otada do danas čak je 61 laureat nagrađen za dostignuća na području ekonomije. O kakvim se dostignućima radi? Oko ovog pitanja mnogo se polemiziralo od osnutka nagrade pa sve do današnjih dana.

Mnogi svoje prigovore temelje na tome da ekonomija jednostavno nije dovoljno „znanstvena“ ili nedovoljno pridonosi sveopćem ljudskom napretku da bi zaslužila nagradu s Nobelovim imenom. Ovakav stav dijeli čak i suosnivač i dobitnik Nobela za ekonomiju 1974. godine Gunnar Myrdal iz Švedske. Daljnji prigovori tiču se Švedske središnje banke, odnosno njene odluke korištenja prestižnog Nobelovog imena za svojevrsnu „utrku za medalju“ na području ekonomije među državama, sveučilištima i individualnim ekonomistima što, prema nekima, stvara natjecateljsko i grubo okruženje koje usporava ili čak onemogućuje daljnja istraživanja. Također, mnogi primjećuju trend snižavanja kriterija i opadanja kvalitete dostignuća koja se nagrađuju. Mnogi kandidati koji su dugogodišnji favoriti još nisu nagrađeni, što s jedne strane potvrđuje gornju opasku, a s druge strane  upućuje na neovisnost i samovolju Švedske banke.

Još jedan prigovor tiče se Odbora za dodjelu Nobelove nagrade, za kojeg mnogi smatraju da odabirom laureata usmjerava struku u željenom smjeru, koji često odgovara samo pojedinim sveučilištima i ekonomistima. Ovo nije u potpunosti neistina, ali je svakako izvučeno iz konteksta. Sasvim je sigurno da Nobelova nagrada ima veliko značenje, međutim mnogi su izbori Odbora poprilično upitni. Dodjela 1974. F. Hayeku po nekima je imala za cilj samo podići interes za austrijsko gospodarstvo, kao i nagrada Friedmanu 1986. godine koje je navodni cilj bio tek „vjetar u leđa“ dobitniku.

Mnoge dodjele povećale su važnost cijelih područja istraživanja: racionalnost u procesu odlučivanja u ekonomskim organizacijama bila je gotovo nepoznata prije nagrade Herbertu Simonu 1978. godine, kao i teorija javnog izbora James Buchanana u ekonomskim i političkim pitanjima do 1986. godine. Novi institucionalizam bio je tek marginalan pokret do Coasea, Beckera, Fogela i Northa 1991.-1993. S druge strane, neki izbori Odbora nisu naišli na isti odjek. Primjerice, nagrade Kuznetsu za empirijsku interpretaciju ekonomskog rasta ili Stoneu za postavljanje temelja empirijskoj ekonomskoj analizi nikad nisu izazvale veliki interes.

Bez obzira na mnoge prigovore i kontroverze, Nobelova memorijalna nagrada za ekonomiju i dalje se dodjeljuje. Pitanje koje još stoji nerazjašnjeno jest za kakva dostignuća.

Podrobnijom analizom vidljivo je da su ti „izumi“ vezani uglavnom za makroekonomske teorije (npr. general equilibrium theory koja objašnjava ekonomske procese počevši od najnižih razina), ekonometriju, istraživanja ekonomskog rasta,  međuovisnost ekonomskih, socijalnih i institucionalnih fenomena, analizu optimalnog korištenja resursa, monetarne teorije, postizanje ekonomske stabilnosti, teorije o međunarodnoj trgovini, načine odlučivanja, analize pojedinih nacionalnih ekonomija, teorije ulaganja, analizu uloge javnosti u kreiranju ekonomske politike, metode statističkog i racionalnog predviđanja ekonomskih promjena, integraciju psiholoških istraživanja u ekonomsku znanost (naročito na području prosuđivanja i načina odlučivanja u stanjima nesigurnog ishoda), različite načine korištenja prikupljenih podataka te razvoj dinamične makroekonomije.

Posljednja Nobelova memorijalna nagrada za ekonomiju dodijeljena je 2007. godine Leonidu Hurwiczu (University of Minnesota, SAD), Ericu S. Maskinu (Princeton, SAD) i Rogeru B. Myersonu (University of Chicago, SAD) za postavljanje temelja tzv. „teoriji dizajna mehanizama“ (mechanism design theory) koja se bavi učinkovitim funkcioniranjem ekonomskog sustava bez obzira na interese i djelovanje sudionika, što uvelike doprinosi kreiranju ekonomskih politika.

Posebno je zanimljivo spomenuti Nobelovu memorijalnu nagradu za ekonomiju dodijeljenu 1991. godine Ronaldu Coaseu (University of Chicago, SAD) za analizu međuodnosa ekonomije i pravnih regulativa te institucija. Naime, do tada su sve ekonomske analize počivale na unaprijed zadanim pravnim okvirima koji su uzimani kao nepromjenjivi pa bi stoga svaki pokušaj povezivanja ekonomije i prava bio uzaludan ili nepotreban. Pravna regulativa je smatrana izvanjski određenim parametrom za ekonomsku aktivnost. Revolucionarnost Coasevog dostignuća sastoji se u tome što je odredio načela postojanja institucija, a samim time i otvorio vrata razumijevanju njihovih promjena i prilagodbama specifičnim ekonomskim situacijama.

Nakon istraživanja koja su dostignuća nagrađena, vidljivo je da se radi o pitanjima od globalnog značenja koja ne samo da razjašnjavaju postavke prema kojima svijet funkcionira (a pri čemu je ekonomski aspekt daleko najsveobuhvatniji) već i omogućavaju opstanak društva koje se temelji na ekonomskim odnosima. Pojmovi poput ekonomskog rasta, sudjelovanja javnosti u odlučivanju ili predviđanja ekonomskih promjena ne znače samo korak naprijed u razvoju ekonomske znanosti već imaju i direktan utjecaj na prilike u svijetu samim time što su razjašnjeni i stavljeni u kontekst globalnih promjena, za razliku od nagrađenih dostignuća iz drugih domena čiji su važnost i utjecaj vidljivi tek nakon dugog niza godina (tzv. recognition lag).

 

I dok dostignuća na području, primjerice, medicine osiguravaju fizički opstanak čovjeka, na području književnosti oplemenjuju čovjekov duh, a na području doprinosa miru znače svjetski sklad, ona iz ekonomije osiguravaju društveni opstanak u cjelini te doprinose razvoju civilizacije.

 
 
Izvori: