Valdemar Lunaček (1939-1945)

Pravni fakultet u Zagrebu temelji svoj visoki ugled u zemlji i inozemstvu na pregalaštvu brojnih generacija istaknutih znanstvenika koji su svoju nadarenost i radnu energiju posvetili razvoju pravne znanosti te izobrazbi pravnih stručnjaka. Javnosti je manje poznata činjenica da su profesori ekonomskih disciplina na Pravnom fakultetu tome također značajno pridonijeli svojim postignućima u razvoju ekonomskih znanosti. Na katedrama političke ekonomije, ekonomske politike i financija djelovala su istaknuta imena poput Ivana Nepomuka Henfnera, Antuna Ferdinanda Albellya, Pavla Muhića, Blaža Lorkovića, Jurja Vrbanića, Julija Rorauera, Frana Milobara, Rudolfa Bićanića, Slobodana Štampara, Rikarda Langa... Neki od spomenutih utemeljitelji su pojedinih disciplina ekonomske znanosti u Hrvatskoj ili su pak autori prvih udžbenika iz ekonomskih disciplina na hrvatskom jeziku.

Ova je knjiga dio kontinuiranog nastojanja Fakulteta da očuva i prezentira svoju bogatu znanstvenu baštinu. Tragična sudbina njezinog autora ovom izdavačkom pothvatu daje dodatni, dublji smisao i veće značenje od uobičajenog. Pedeset godina nakon dovršetka te tridesetitri godine nakon autorove smrti, znanstvenoj i široj javnosti postaje dostupno kapitalno djelo dr. Valdemara Lunačeka, profesora političke ekonomije na Pravnom fakultetu u Zagrebu u razdoblju od 1939. do 1945. godine. Dvojako je značenje premijernog publiciranja njegove POVIJESTI EKONOMSKIH DOKTRINA. Hrvatska ekonomska misao obogaćena je knjigom antologijske vrijednosti a politički stradalnik dr. Valdemar Lunaček posthumno je afirmiran i definitivno uvršten u plejadu najznačajnijih ekonomskih teoretičara Hrvatske svih vremena. Kategoričnost navedenih tvrdnji rezultat su snažnih dojmova o kvaliteti i izvornosti ovog opsežnog djela, stečenih u pažljivom pripremanju ove knjige.

Prije osvrta na POVIJEST EKONOMSKIH DOKTRINA dugujemo čitaocima objašnjenje okolnosti koje su uvjetovale da se životno djelo Valdemara Lunačeka publicira s polustoljetnim zakašnjenjem. S tom namjerom sažeto ćemo navesti osnovne činjenice o njegovu životu i radu te razlozima i načinu njegova uklanjanja s Pravnog fakulteta godine 1945.

Prof.dr. Valdemar Lunaček rođen je 26.10.1893. u Petrinji u obitelji Liberata i Helene Lunaček, rođ.Šram. Otac Liberat obavljao je sudačku dužnost u Hrvatskoj gotovo 40 godina. Gimnaziju i ispit zrelosti Lunaček je završio u Varaždinu. Studij prava započeo je u Grazu 1911, gdje je studirao do 1914.,g. a nastavio u Zagrebu polaganjem rigoroza. Sva tri stroga ispita položio je s izvrsnim uspjehom te je 31.5.1919. promoviran. U Grazu je predavanja iz političke ekonomije slušao kod prof. dr. Josepha Schumpetera i prof.dr. Cürtlera. Prof. Schumpeter, u ekonomskoj misli naročito cijenjen po izvrsnim radovima iz ekonomske povijesti, zasigurno je presudno utjecao na Lunačekovu znanstvenu usmjerenost.

U travnju 1919. Lunaček se zapošljava kao perovođa Trgovačke i obrtničke komore u Zagrebu (razdvajanjem te institucije na Trgovačku komoru i Industrijsku komoru godine 1938. zadržava položaj u prvoj). Na radu u Komori ostaje sve do godine 1939. Istodobno započinje svoj publicistički rad objavljivanjem brojnih stručnih članaka o ekonomskoj i pravnoj problematici u zagrebačkim dnevnicima i časopisima (Obzor, Jugoslavenska njiva, Südslavischer Lloyd, Der Morgen, Pravnički mjesečnik, Nova Evropa, Privreda, Narodne novine, Trgovinski list, Hrvatska privreda, Gospodarstvo, Ekonomist, Jutarnji list). Dva članka publicirao je u pariškom časopisu France-Yougoslavie (br.2 i 3).

Lunaček veoma brzo stječe ugled jednog od najboljih financijskih stručnjaka u državi te sudjeluje kao ekspert na brojnim konferencijama u inozemstvu, i to kao jedan od delegata Male antante u Pragu, potom u Parizu, Ženevi i drugdje. Autor je niza rasprava o tadašnjoj reformi poreznog sustava Jugoslavije. Pisao je također o problematici dohodarine, o zaštiti dioničara i zaštiti ulagača. U vlastitoj nakladi objavljuje Zakon o neposrednim porezima s komentarom (1928.g.), zatim djelo Propisi o skupnom porezu na poslovni promet (1931.g.) te u koautorstvu s Matom Škarićem Zbornik zakona o neposrednim porezima s komentarom koji je visoko ocijenjen u javnosti.

Izbor tema o kojima piše pokazuje Lunačekovu izuzetnu širinu. Autor je čitavog niza kraćih članaka o različitim gospodarskim pitanjima - o valutnim problemima, inflaciji i deflaciji, o privrednom zakonodavstvu, o poreznoj reformi i problemu dohodarine, o taksama, o državnom proračunu, o zaštiti dioničara i ulagača, o zakonu protiv nepoštene utakmice, o krizi novčarstva, o utjecaju stranog kapitala na domaću privredu, o autarkičnom konceptu gospodarstva itd. Osvrtima komentira tekuća zbivanja iz ekonomskog života u zemlji i inozemstvu, zatim promjene u zakonodavstvu s prijedlozima poželjnih reformi. Autor je i niza prikaza domaćih i stranih knjiga. Okušao se i u ekonomskoj povijesti člankom Ugarsko - Hrvatska financijska nagodba. Vrlo temeljita pravna izobrazba te odlično poznavanje ekonomske teorije uz svakodnevi kontakt s gospodarskom praksom omogućili su Lunačeku izvanrednu širinu pogleda i kompetentnost na različitim područjima gospodarske teorije i prakse - kao financijskog eksperta i dobrog znalca aktualne zakonske regulative, odličnog stručnjaka za pitanja ekonomske politike i ekonomskog teoretičara - vrsnog politekonoma.

Bavi se i pedagoškim radom. Dekretom pokrajinskog namjesnika za Hrvatsku i Slavoniju od 7.11.1921. (br.45.353) imenovan je docentom prometne politike i opće statistike u Kr.visokoj školi za trgovinu i promet u Zagrebu. Ujedno mu je povjerena suplentura predavanja iz političke ekonomije na drugoj godini ove visoke škole.

Na prijedlog rektora Sveučilišta u Zagrebu 1939.g. dr. Lunaček je imenovan za honorarnog nastavnika za narodnu (političku) ekonomiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U redovitog profesora Lunaček je promaknut 7.rujna 1944.godine.

Na Pravnom fakultetu Lunaček je djelovao svega šest školskih godina. Njegova sveučilišna karijera prekinuta je 22.10.1945.g podizanjem optužnice protiv grupe petnaest osoba - pretežno bankara, industrijalaca i trgovaca zbog "privredne suradnje i potpomaganja neprijatelja".

Samog Lunačeka optužnica je teretila "jer je kao član ravnateljstva kroz cijelo vrijeme okupacije aktivno sudjelovao u radu i poslovanju Hrvatske sveopće kreditne banke d.d. i tako učestvovao u protunarodnom radu tog zavoda, koji je opisan u dijelu dispozitiva ove optužnice, koja se odnosi na VII./opt.pod 2." Njegovu obranu, danu u istrazi, da je u radu ravnateljstva sudjelovao formalno te da nije imao nikakav utjecaj na poslovanje banke, tužitelj nije uzeo u obzir smatrajući da je članstvom u ravnateljstvu Lunaček preuzeo i punu odgovornost za rad banke. Sud je Lunačeka proglasio krivim za "počinjeno krivično djelo iz čl.10 Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države" osudivši ga na 3 (tri) godine gubitka političkih i pojedinih građanskih prava te na konfiskaciju cjelokupne imovine.

Na odmjerenu kaznu Lunaček nije uložio žalbu, pretpostavljamo zadovoljan što je izvukao živu glavu i fizičku slobodu. U odnosu na ostale članove suđene grupe ("ing.Đuro Stipetić i drugovi") Lunačeku je odmjerena blaga kazna, naročito ako se uzme u obzir kaznena politika koja se provodila neposredno nakon završetka II. svjetskog rata. Međutim, presudom je Lunaček ne samo odstranjen s Pravnog fakulteta nego je i potpuno onemogućen u bavljenju znanstvenim radom. Konfiscirana mu je i cjelokupna pokretna i nepokretna imovina.

Nakon gubitka profesure započinje Lunaček borbu za elementarnu egzistenciju. U molbi za pomilovanje upućenoj Prezidijumu Sabora NRH (23.7.1947) opisuje svoju situaciju sljedećim riječima: "U proteklih dvadeset mjeseci, kroz koje sam vrijeme lišen političkih i pojedinih građanskih prava nijesam nikako mogao naći nikakvo ni najskromnije zaposlenje, iako sam u tom smjeru mnogo toga pokušao. Nijesam uspio, jer nemam političkih odnosno građanskih prava. Ova me prisilna nezaposlenost teško pogađa ne samo u materijalnom nego u prvom redu u moralnom pogledu. Kroz punih 26 godina bio sam naučen stalno raditi, pa mi je napose sada bolno, da moram ostati po strani, skrštenih ruku, dok vidim da su za obnovu naše ratom opustošene zemlje i za izgradnju našeg novog društvenog poretka u svim sektorima našeg narodnog života potrebne tolike sile i intenzivna saradnja svakog građanina i to ne samo saradnja manuelnih već i intelektualnih radnika svih struka".

Molbu za pomilovanje Lunaček je podnosio u nekoliko navrata, iznoseći brojne dokaze o svojoj nevinosti i antifašističkoj orijentaciji u cijelom životu. Sva nastojanja da ishodi pomilovanje ostala su bez rezultata.

Od 10.2.1948. do 30.4.1950. radi kao komercijalist najprije kod Direkcije trgovačkih poduzeća Glavnog odbora Saveza ratnih vojnih invalida u Zagrebu a zatim kod Trgovačkog servisa u Zagrebu. Kratko vrijeme zaposlen je i kao financijski revizor kod Ministarstva ribarstva NRH u Zagrebu. Službu u Trgovačkom servisu gubi s obrazloženjem o potrebi redukcije osoblja. Potom nalazi zaposlenje kao korektor u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ovdje valja napomenuti da je ranije, u atentatu jedne umobolne osobe Lunaček izgubio vid na jednom oku te mu posao korektora nije odgovarao iz zdravstvenih razloga, a nerazmjer te vrste posla s njegovom stručnošću ne treba ni spominjati. U vlastoručno pisanom životopisu 2.12.1950.g (pohranjenom u HDA), sročenom vjerojatno radi natjecanja za neko zaposlenje, Lunaček s velikom gorčinom navodi slijedeće:

"Ako mi se postavi pitanje, da objasnim ono, što mi se prigovara onda moram najprije reći, da na to mogu vrlo teško odgovoriti, jer mi dosad nikad i ni s koje strane nije izravno rečeno, što mi se zapravo zamjerava. Kad odgovaram, upućen sam dakle na to da naslućujem i pogađam.

Izgleda da me se u prvom redu i u glavnom smatra nekim žestokim pobornikom i predstavnikom liberalističke, buržoaske ekonomije (ekonomske teorije) i prema tomu nekim atrofičnim elementom u današnjoj novoj, socijalističkoj stvarnosti."

Lunačekov život nakon uklanjanja s Fakulteta svjedočanstvo je o neuništivosti ljudskog duha. Umišljenost svake tiranije da je moguća kontrola ljudskog intelekta, da je znanstvenikom i istinskim intelektualcem moguće upravljati ili ga osujetiti u njegovu nagonu da istražuje, analizira i spoznaje demantirana je i u njegovu slučaju. Lunaček je to dokazao svojom znanstvenom aktivnošću u okolnostima koje su svjesno kreirane upravo s takvim ciljem. Bez materijalne osnove, bez prilike da pokaže svoje izvanredne sposobnosti, bez prava da publicira, bez mogućnosti javnog istupanja Lunaček nije odustao. Nakon isteka kazne objavljivao je pod tuđim imenima, vlastitim znanstvenim radom gradio je tuđe karijere, pridonosio je razvoju znanosti čak i uz uvjet da ni svoje ime nije smio spomenuti. Zato je njegov ukupni znanstveni opus i danas netransparentan, jer se autorstvo jednog dijela njegova poratnog opusa pripisuje drugim osobama koje su iz prijateljskih pobuda ili koristoljublja davale svoje ime proskribiranom Lunačeku.

Radove s njegovim potpisom nakon II. svjetskog rata susrećemo u periodici tek od godine 1955. Većinom su to prikazi knjiga ili značajnih sociologa i ekonomista (Thorstein Veblen, Joseph Schumpeter, John K.Galbraith, Jan Tinbergen...). U tom razdoblju, godinu dana prije smrti, Lunaček objavljuje izvanredno zrelo i opsežno napisanu studiju Hrvatski kameralist Nikola Škrlec Lomnički.

U Hrvatskom državnom arhivu pohranjena je ostavština prof.dr. Valdemara Lunačeka. Zaslugom gospođe Eve Bezić očuvani su od propadanja porodični dokumenti, korespondencija, bilješke i brojni rukopisi profesora Lunačeka te predani na čuvanje Hrvatskom državnom arhivu. Zahvalnost za očuvanje rukopisa Povijest ekonomskih doktrina također dugujemo gospođi Bezić. Budućim istraživačima tako se pruža mogućnost da ustanove i dokažu Lunačekovo autorstvo knjiga i prijevoda koje se pogrešno pripisuju drugima. Bibliografija publicirana u ovoj knjizi najpotpunija je od svih do sada napravljenih. Međutim, ona obuhvaća samo one radove koje je Lunaček objavio pod svojim imenom. Identifikaciju ostalih prepuštamo budućim naraštajima ekonomskih povjesničara.

Poslijeratna sudbina profesora Valdemara Lunačeka poučan je primjer primitivističkog rasipanja najdragocjenijeg potencijala Hrvatske. Lunaček je metafora brojnih sudbina ljudi - žrtava nasilja različitog intenziteta, ali i metafora cijele nacije. Zamislimo se nad razmjerima ljudskih tragedija, ali i nad veličinom gubitaka u najdragocjenijoj supstanciji društveno-ekonom-skog razvojnog potencijala - ljudskom kapitalu u revolucionarnom nasilju, čistkama, političkim obračunima... samo tijekom 20. stoljeća. Mudrošću ratnog pobjednika, Werneru von Braunu, poznatom njemačkom konstruk-toru raketnog oružja, dana je prilika da u poratnom razdoblju odigra ključnu ulogu u američkom programu osvajanja svemira. Kakvu bi mu sudbinu odredili ratni pobjednici da je u isto doba zatečen na našem tlu? Odgovor na ovo pitanje ne pretpostavlja naročitu imaginaciju.

Pouku za sva vremena daju nam Lunačekove riječi iz jedne od njegovih brojnih molbi za pomilovanje:

"Mislim stoga, da i ako nijesam nikad bio marksista, da ipak po svojem prijašnjem intelektualnom radu nisam ničim izgubio kvalifikaciju, da intelektualnim radom sarađujem na izgradnji naše zemlje i da moja saradnja može u tom pogledu biti bar toliko pozitivna i korisna kao i saradnja mnogih drugih intelektualnih radnika kojih se suradnja smatra pozitivnom i korisnom iako također nijesu marksisti ni po svojem odgoju ni po svom ranijem radu".

Među najvrjednijim specifičnostima 220-godišnje tradicije Pravnog fakulteta u Zagrebu ističu se "dobri običaji", nepisana pravila koja se uvažavaju dosljednije od pisanih normi. Istaknuti je dio "dobrih običaja Fakulteta" praksa trajnog očuvanja uspomene na zaslužne profesore koji su nesebično pridonosili njegovu razvoju i ugledu. Izdavanjem ove knjige Pravni fakultet djelatno iskazuje svoju dosljednost u pridržavanju svojih nepisanih pravila, izražavajući time trajnu zahvalnost svojem primjernom i zaslužnom članu prof.dr. Valdemaru Lunačeku.

* * *

Pisanje povijesti ekonomske misli izuzetno je zahtjevan stvaralački pothvat. Nije stoga čudno što su rijetki ekonomski pisci spremni prihvatiti se takvog zadatka. U svekolikim aktivnostima ljudi gospodarskoj sferi društvenog života po važnosti nema premca. Ta se povijesna konstanta snažno odražava na interes koji ljudi iskazuju nastojeći teorijski osmisliti proces privređivanja te proniknuti u njegove objektivne zakonitosti. Pažnja usmjerena na istraživanje uvjeta i činilaca materijalnog blagostanja društva, na pronalaženje metoda gospodarske efikasnosti i proučavanje društvenih učinaka stanja i karakteristika tog procesa očitovala se i u ukupnom fundusu pisane riječi posvećene gospodarskim problemima čovječanstva. Zbog istih razloga ne čudi ni činjenica da u različitim oblicima najstariji izvori ekonomske misli datiraju iz razdoblja samih začetaka ljudske pismenosti. Znanstveno obraditi tako zamašnu količinu literature, sistematizirati je u karakteristične pravce i škole, izlučiti bitna obilježja te komparativno analizirati domete srodnih autora ili formiranih teorijskih pravaca zadatak je koji pretpostavlja rijetku nadarenost i intelektualnu kapacitiranost, poliglotstvo, sposobnost kritičkog i nadasve objektivnog propitivanja ključnih teza, korištene metodologije te konačno sposobnost stvaranja sinteze verificiranih dostignuća cjelokupne ekonomske znanosti.

Takav izazov prihvatio je dr. Valdemar Lunaček upustivši se u pisanje svoje Povijesti ekonomskih doktrina. Realizaciju tako složenog zadatka nije si olakšao na uobičajeni način, selektivno polazeći od dostignuća prethodnih generacija istraživača povijesti ekonomske misli, metodom preuzimanja već izrečenih ocjena i stajalište istomišljenika. Upravo suprotno, proučavajući djela ekonomskih teoretičara, filozofa i teologa te drevne zakonike i ostale izvore u autentičnom obliku, uspoređivao je vlastite prosudbe s postojećim radovima ekonomskih povjesničara te s distancije autonomnog promišljanja stvarao vlastite, izvorne zaključke "sine ira et studio" koji se u pretežnom broju slučajeva razlikuju od ustaljenih. To je jedna od najznačajnijih vrlina ovog Lunačekovog djela. Takvim se pristupom izdvaja od stereotipnog pisanja koji Eric Roll opisuje na sljedeći način: "U naravi je svake povijesti da odabire i tumači; kad izostavlja i prikazuje na svoj način ono, što je uključio, autor se povodi za svojim interesima, sklonostima i predrasudama".

Nije nam poznato kada je Lunaček započeo s pisanjem ovog teksta. Prema korištenoj literaturi i drugim dostupnim podacima rukopis je dovršen početkom 1945. godine te predan u tiskaru radi objavljivanja. U Lunačekovoj ostavštini sačuvan je otisak jedne "špalte" složene u olovnom slogu i pripremljene za korekturu. Također, rukopisu Povijesti... priklopljena je tiskarska kalkulacija o broju slogova. Iz toga se sa sigurnošću može zaključiti da su pripreme za izdavanje ove knjige obustavljene pred sam završetak II. svjetskog rata. Lunaček u svojem životopisu iz 1950.g. ne spominje postojanje ovog rukopisa niti namjeru da ga objavi. Razlog tome nije teško dokučiti. Ideološka isključivost poslijeratnog političkog sustava zasigurno bi onemogućila takve namjere čak i uz pretpostavku da se protiv Lunaček a nije vodio sudski postupak.

Lunačekovo djelo karakterizira maksimalna savjesnost i metodičnost u prosuđivanju znanstvenih dometa pojedinih ekonomskih teoretičara. Vrlo temeljito nastoji dokučiti objektivni smisao pojedinih teorijskih stajališta nalazeći u svakome zrnce ukupno akumuliranih znanja o gospodarstvu. Nema u njegovim razmišljanjima olakih sudova, diskvalifikacija i podcjenjivanja, žestine i ideologijske ili klasne zaslijepljenosti, jednostranog zagovaranja ili pak ignoriranja bilo kojeg pogleda ili stajališta. Svakom teorijskom opusu pristupa kao dijelu kontinuiranog nastojanja znanstvenika da unaprijede ukupna ljudska znanja o najvažnijoj sferi društva. Takvim pristupom uspijeva dokazati evolutivni proces narastanja ljudskih spoznaja čija je ukupna rezultanta mozaik sačinjen od brojnih kamenčića poteklih iz različitih povijesnih razdoblja.

U izučavanju teorijskih stajališta Lunaček polazi od povijesnog konteksta u kojem nastaje nov pogled na ekonomsku zbilju. Ekonomska je misao neodvojiva od konkretnih pojavnih oblika ekonomskog života, od karakteristika razvojnog procesa i realnih problema s kojima se društvo susreće u procesu reprodukcije s cjelokupnom složenošću isprepletenih i konfrontiranih klasnih i nacionalnih interesa. Lunaček izrazitu važnost pridaje filozofsko-etičkim dilemama čovječanstva u gospodarskoj sferi.

U svojim prosudbama pokazuje razumijevanje za specifičnosti pogleda čija stajališta ne dijeli, ali shvaća motivacijsku osnovu takvih gledanja. Poput nepristranog arbitra izdignutog i distanciranog od svakog oblika uskogrudnosti i sebičnog tumačenja zbilje u vlastitom (materijalnom) interesu, Lunaček dopire do same biti pojedinih teorijskih koncepcija. Tako uspijeva ostvariti impresivnu razinu uopćenja, izlučujući iz cjelokupnog razvoja ekonomske misli pojedine konstante - trajno traganje za rješenjem interesnih konflikata proizašlih iz konfrontacije individualizma s kolektivizmom, egoizma s altruizmom, slobode s neslobodom, pojedinačnog s općim interesom.

Karakteristično je za Lunačekov rad maksimalno izbjegavanje svakog mogućeg zanemarivanja ili simplificiranja povijesnih uvjeta u kojima nastaju pojedine doktrine. Već u uvodnom dijelu on upozorava na nužnost primjene posebnih mjerila u prosuđivanju ekonomskih doktrina starog vijeka uz vođenje računa o veoma krupnim i odlučnim razlikama u gospodarskim sustavima ovog povijesnog razdoblja. "Vidjet ćemo iz daljnjeg prikaza, da se gospodarstvo staroga vijeka ne može obuhvatiti jednim jedinim gospodarskim sustavom, pošto su stvarno kod raznih naroda i u raznim razdobljima staroga vijeka pa i kod istih naroda tokom njihovog razvoja postojali različiti gospodarski sustavi u smislu Sombartove definicije. Jedina je jedinstvena značajka gospodarskog života staroga vijeka tehnološka skučenost". U tome se ogleda velika vrijednost Lunačekove Povijesti ... jer ne teži, poput Schumpetera, izlučivanju općih, bezvremenskih, nadpovijesnih dostignuća ekonomske analize. Smještajući svaku doktrinu u povijesni kontekst koji i sama odražava i čiji je povijesni izraz, Lunaček se opredjeljuje za relativno rijedak pristup izučavanju koji objektivno nema bolju alternativu ako se kao zadaća postavi tumačenje povratne sprege između realnog povijesnog tijeka i pojedinih ekonomskih ideja i teorija. Takvim pristupom ekonomske doktrine nisu izvanvremenski sustav ekonomske logike, već realan produkt povijesne zbilje, društvenih odnosa i karakterističnih procesa pojedine povijesne etape.

Starovjekovnim izvorima ekonomske misli, uglavnom filozofskim spisima i zakonicima, Lunaček posvećuje značajnu pažnju. U tome se razlikuje od većine povjesničara koji svoju površnost opravdavaju malim značenjem koje su filozofi pridavali gospodarstvu u tom povijesnom razdoblju. Nije rijetkost da se potpuno preskače razdoblje starog i srednjeg vijeka sve do pojave fiziokrata s obrazloženjem da nema spomena vrijednih radova. Za takvim se omalovažavanjem Lunaček ne povodi. Dapače, vrlo sustavno analizira najstarije izvore. Detaljno istražuje Hamurabijev zakonik nalazeći u tadašnjim koncepcijama zajma u žitu sličnosti s Böhm-Bawerkovim tumačenjem nastanka kamata. Naročitom pomnjom izučava filozofiju starih Grka, posebice Platona i Aristotela. Lunaček je zahvaljujući svojoj temeljitoj izobrazbi proniknuo u samu bit stajališta koje su zastupali starogrčki filozofi. Da bi u tome bio uspješan, Lunaček prvo razlaže dominantne etičke postulate kojima se tada pridavala prvorazredna važnost i nužnost dominacije kako nad pojedincem tako i nad cijelom zajednicom. Od Taleasa preko Heraklita pa sve do Plotina provlači se misao o krijeposti i krijeposnom životu kao temeljnom cilju čovjeka. Lunaček ulazi u filozofske finese, specifične razlike u nazorima brojnih grčkih mislilaca objašnjavajući ne samo posebnosti u njihovim pogledima nego i nalazeći dodirne točke s filozofima novijeg doba (Hegel). Tako je čitalac detaljno upoznat s pogledima Pitagore, Solona, Empedokla, Platona, Ksenofonta, Talesa Sokrata, Aristipa, Heraklita... U djelima potonjeg Lunaček nalazi sličnost stajališta s Gossenovim zakonom - temeljem subjektivne teorije vrijednosti.

Čitaocima se spomenutim pristupom podastire s jedne strane vrlo vjerna, slojevita slika socio-ekonomskih prilika u starom vijeku te brilijantna analiza pogleda i tumačenja ekonomskih fenomena istog razdoblja. Lunaček se ne zadovoljava istraživanjem povijesne uvjetovanosti tadašnjih dostignuća i stajališta o pojedinim gospodarskim pitanjima nego ide i korak dalje. Uspostavlja vezu između starovjekovnih i kasnijih dosega ekonomske misli. Tako otkriva da je zakonitost potiskivanja zdravog novca od lošijih vrsta uočena već u starom vijeku. Stoga je po njegovu sudu netočno ovo otkriće pripisivati Tomasu Greshamu (1519-1579) jer je istu pravilnost zapazio grčki filozof Aristofan. To je ujedno i argument ispravnosti Lunačekovog pristupa koji se kloni olakih diskvalifikacija te smatra vrijednim pažnje svako teorijsko pregnuće u gospodarskoj misli.

Jednakim marom Lunaček prikazuje razvoj ekonomske misli u srednjem vijeku. Građu ovog razdoblja veoma pregledno sistematizira u šest tematskih cjelina: o vlasništvu, o osobnoj slobodi, o radu i nagrađivanju za rad, o kapitalu i kamatama, o vrijednosti, cijeni i novcu te o populacionistici (demografskim pitanjima). Pregnantno se izlažu stajališta skolastika, posebice Tome Akvinskog kao najznačajnijeg teoretičara tog razdoblja, zatim sv. Augustina, Alberta Velikog, sv. Bonaventure, Aleksandera de Halesa, zatim Jeana Buridana, Bernardina Sienskog, Dunsa Scotusa, Antonina iz Firenze. Naročita je vrijednost ovog dijela teksta, pored sažetog izlaganja bitnih dostignuća pretežno teoloških pisaca, u povezivanju njihovih stajališta s prethodnim i kasnijim razdobljima razvoja ekonomske misli. Lunaček prepoznaje utjecaje starogrčkih filozofa na srednjovjekovne skolastičke pisce i utjecaj skolastika na socijalističke autore otkrivajući tako genezu novijih doktrina u stajalištima pisaca starog i srednjeg vijeka. Time dokazuje opravdanost pažljivog proučavanja svakog povijesnog razdoblja u razvoju ekonomske misli. Jer, ekonomska misao sazrijevala je postupno, izgrađivala je nove spoznaje na tekovinama prethodnih generacija kao poticajnom osloncu za nove teorijske dosege.

Izlaganje o ekonomskim doktrinama novog vijeka Lunaček započinje s prikazom povijesnih zbivanja i promjena koje su utjecala na stvaranje pretpostavki za napuštanje srednjevjekovnih nazora i načina privređivanja. Odlično poznavanje povijesti, filozofije, teologije te naravno političke ekonomije uz naglašenu sposobnost multidisciplinarne analize omogućuje Lunačeku da konzistentno prikaže složenost ove povijesne prekretnice. Ističe postupnost razgradnje feudalnog sustava i dugotrajnost sazrijevanja uvjeta za prijelaz u nov političko-gospodarski sustav.

Neosporna je vrijednost Lunačekova teksta upravo u sposobnosti povezivanja povijesnih zbivanja - društvene realnosti s razvojem ekonomskih doktrina kao teorijskog odraza ukupnih društvenih promjena. Lunaček sustavno prikazuje dostignuća u geografskim otkrićima i prateće procese stvaranja kolonijalizma, širenje trgovine novim proizvodima, pritjecanje velikih količina zlata i srebra u Evropu, razvoj bankarstva i mjeničnih transakcija, snaženje robnog oblika privređivanja te njihov utjecaj na skolastičku etiku i pojavu vjerske reformacije. Posebno ističemo Lunačekov prikaz promjena u filozofsko-etičkim nazorima (racionalizam, individualizam, pozitivizam i prirodno pravo), napuštanja srednjovjekovne skolastike i pojave novih pravaca - Baconove empirijsko-induktivne metode kojom je udaren temelj sustavne produkcije novih znanja i Descartesove deduktivno-sintetske metode po kojoj je razum izvor cjelokupnog iskustva.

Objasnivši uzroke pojave merkantilizma, Lunaček obilježja ove doktrine izlaže po pojedinim zemljama (Francuskoj, Italiji, Nizozemskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Španjolskoj, Rusiji i Hrvatskoj). Takva sistematizacija odabrana je u skladu s Lunačekovim dosljednim nastojanjem da prikaže specifične i značajno različite varijante merkantilizma, objektivno uvjetovane zasebnošću okolnosti u kojima se primjenjuje. Tako se čitaocu omogućuje da upozna npr. razlike između nizozemsko-britanskog pomorsko-trgovačkog merkantilističkog sustava (koji nije istovjetan) i njemačko-austro-ugarske kameralističke varijante ove doktrine.

O nužnosti pažljivog proučavanja cjelokupnog naslijeđa ekonomske teorije Lunaček svjedoči u ovom dijelu knjige i svojim pisanjem o francuskom merkantilistu Antoineu de Montchrétienu (1576-1621). Za ovog autora ogromna većina povjesničara ekonomske misli ne nalazi previše komplimenata, štoviše njegovo se spominjanje isključivo vezuje uz premijernu upotrebu termina politička ekonomija. Schumpeter spominje Montchrétiena s priličnim prezirom smatrajući ga kompilatorom i izrazito nezanimljivim autorom. Lunaček zauzima bitno drugačiji stav. Skromne zasluge koje mu većina ekonomista priznaje (prvenstvo u upotrebi termina politička ekonomija) Lunaček pripisuje slučaju ili zabuni "...pošto se u cenzorovu odobrenju za tiskanje djela ono opetovano naziva 'traicté économique du trafic', dok se naziv 'économie politique' u samom tekstu djela nigdje ne nalazi".Međutim, priznaje mu za razvoj ekonomske misli mnogo veće zasluge smatrajući ga na izvjesan način pretečom Adama Smitha. Lunaček navodi: "Montchrétien iztiče prije svega važnost rada i osobnog interesa kao temeljnih elemenata gospodarskog života.'Sreća ljudi sastoji se prvenstveno u bogatstvu, a bogatstvo u radu. Čovjek je rođen, da živi u neprekidnom poslu i zanimanju'. Cieli se gospodarski život - ističe Montchrétien - pokreće osobnim probitkom (le monde économique est mu par l'interest personnel), koji je promicatelj diobe rada i zamjene dobara. No ovo je načelo ipak po Montchrétienu ublaženo prirođenim sociabilitetom čovjeka. Kako vidimo, to su iste misli koje su kasnije postale polaznom točkom gospodarskog sustava Adama Smitha". I u ovom primjeru Lunaček pokazuje izrazitu originalnost. Za razliku od svojeg profesora u Grazu J.A.Schumpetera on ocjenjuje Montchrétienov doprinos vrlo značajnim, pravilno uočavajući sličnost njegovih pogleda sa stajalištima koje je Smith obznanio 161 godinu kasnije u Bogatstvu naroda. Time se indirektno dovodi u pitanje izvornost temelja Smithove svjetske slave.

Premda se zbog prostornih ograničenja ovim pogovorom samo fragmentarno spominju vrline Lunačekovog životnog djela (koje nesumnjivo zaslužuje temeljitu studiju), velik bismo propust počinili nespominjanjem pododjeljka koji govori o hrvatskim piscima iz doba merkantilizma. I u analizi nacionalne ekonomske povijesti Lunaček je dosljedno objektivan, ponosan na dostignuća svojih sunarodnjaka, ali i odmjeren u prosudbama povijesnih činjenica. Lunaček smatra da je doprinos hrvatskih ekonomskih pisaca nerazmjeran veličini i razvijenosti njegove domovine te da je u tom smislu njihov opus iznad objektivnih mogućnosti sredine kojoj su pripadali.

Ocjenjujući doprinos Benka Kotruljića (1400-1468) razvoju ekonomske misli, Lunaček njemu svojstvenom strogošću zauzima stajalište suprotno većini domaćih pisaca. Lunaček naime smatra da se Kotruljića ne može smatrati tvorcem načela "dvostavnog knjigovodstva". Dajući prednost znanstvenoj istini, Lunaček smatra vjerojatnijim da je autor spomenutog sustava talijanski franjevac Luka Paccioli. Spomenuti zaključak Lunaček argumentira sljedećim: 1. Kotruljićeva je knjiga Della mercatura et del mercante perfetto tiskana 115 godina nakon što je napisana te je njen sadržaj postao dostupan javnosti tek 1573. g.; 2.Talijani su razvili bankarsko poslovanje već početkom 13.stoljeća, i 3. Paccioli je za razliku od Kotruljića detaljno prikazao sustav dvojnog knjigovodstva, dok je to Kotruljić učinio znatno uže. Ipak, Lunaček mu priznaje zasluge na tom području jer je "među prvima surađivao na pronalaženju načina knjigovodstva".

Premda se Matija Vlačić Illirycus (1520-1575) primarno nije bavio ekonomskim problemima, Lunaček ga ističe zbog djela O prienosu rimskog carstva na Germane (1567.g.). Vlačić u tom djelu oblikuje tezu o državi koja nalikuje Hobbesovim stajalištima. Specifičnost je Vlačićeve koncepcije u tvrdnji da u državi mora postojati stanovita ekvivalentnost prava i dužnosti između vladara i podanika.

Više prostora Lunaček posvećuje Nikoli Vidu Gučetiću (1549-1610) i njegovom djelu Dello stato della Republica secondo la mente di Aristotele con essempi moderni, objavljeno 1591.g. u Veneciji. Premda se u svojim razmišljanjima znatno oslanja na Aristotela, Gučetić zastupa i teze merkantilističkih suvremenika, naročito Jeana Bodina, ali ne doslovno. Detaljno prikazujući Gučetićeva stajalište o uređenju države, o novcu, o važnosti pojedinih grana gospodarstva, o mjerama jačanja gospodarske snage naroda i preporukama za mudro vođenje državne uprave i državne gospodarske politike, Lunaček zaključuje: "Gučetić je po svojim nazorima već uglavnom merkantilist. No njegov merkantilizam nije ni agrarni ni industrijski, nego trgovački. Time, kao i zagovaranjem načela slobode i ravnopravnosti, Gučetić donekle podsjeća na holandski pravac merkantilizma".

Najvažnijim merkantilističkim piscem Lunaček smatra J.Križanića (1618-1683). Njegova razmišljanja ocjenjuje naprednijim u odnosu na istovremenike. Nakon podrobnog prikaza Križanićevih stajališta o gospodarskim problemima i metodama unapređivanja gospodarstva Lunaček sumarno ocjenjuje njegov opus ovim riječima: "Juraj Križanić bez sumnje je bio velik čovjek. Njegove su misli velikog formata, tako da bi se tim sinom malenog i u ono vrijeme još slabo prosviećenog hrvatskog naroda bili s pravom ponosili veliki narodi, da se je rodio u njihovoj sredini. No treba priznati: u ono vrijeme možda i veliki narodi baš tako ne bi pravo razumjeli i cienili, kako što ga sigurno nisu razumjeli njegovi sunarodnjaci XVII. stoljeća. Lorenz von Stein je doista pogriešio smatrajući Križanića Bodinom hrvatskog naroda. On je bio ili bar htio biti ono, što je kasnije u XIX. stoljeću bio Fridrik List za Niemce, a Carrey za Amerikance".

Među značajne merkantilističke pisce u Hrvatskoj Lunaček ubraja i Nikolu pl. Škrleca Lomničkog (1731-1799) o kojem je kasnije (1962.g.) napisao vrlo opsežnu studiju. U doba Škrlecovog djelovanja ekonomska znanost srednjoevropskih država znatno je zaostajala za dostignućima V.Britanije i Francuske. Stoga je Škrlec po svojim stajalištima merkantilist - kameralist. Ipak, Lunaček u njegovim radovima otkriva stajališta slična zapadnim klasičarima - Malthusu, J.B.Sayu pa i D.Ricardu. Fiziokratske nazore i djelo A.Smitha Škrlec nije poznavao. Zanimljivo je da Lunaček odsutnost liberalističkih tendencija u Škrlecovim radovima ocjenjuje nevažnim, obrazlažući to sljedećim razlozima: "Gospodarstvo ondašnje Hrvatske kao i mnogih drugih područja habsburške monarhije bilo je još tako zaostalo, da je tim prilikama nekako najbolje odgovarao sustav državnog tutorstva u svim pojavama gospodarskog života u duhu ideologije policijske države i prosviećenog absolutizma".

Adalberta Barića (1743-1812.) ističe Lunaček ponajprije zbog pedagoškog rada na političko-kameralnom studiju osnovanom u Varaždinu 1769.g. Barić je sljedbenik Sonnenfelsa, prema čijem je udžbeniku predavao. Podržavao je reforme Marije Terezije nalazeći u njima probitak za hrvatske provincije unutar carstva.

Josipu Šipušu, gospodarskom piscu XVIII. stoljeća Lunaček pridaje posebnu važnost. Njegovu studiju Temelj žitne trgovine tiskanu 1796.g. Lunaček smatra prvom znanstvenom raspravom o gospodarskim problemima u Hrvatskoj. Šipuš je prvi hrvatski pisac koji usvaja učenje A.Smitha. Odbacuje merkantilističke nazore te se zalaže za liberalističke koncepcije suprotne dominantnoj ekonomskoj doktrini u Monarhiji. Veoma cijeneći njegov teorijski doprinos, Lunaček izlaže sljedeći sud: "Šipuš je u svojoj razpravi teoretski razložio nazore, koji su možemo reći u stanovitom obliku došli do praktične primjene ne samo u Hrvatskoj, nego i u cieloj srednjoj Evropi tek pol stoljeća poslije izdanja njegove razprave".

Temeljitost kojom Lunaček analizira povijesno naslijeđe ekonomske znanosti na zavidnoj je visini od prve do posljednje stranice. Ujednačenom serioznošću propituje svako iole značajnije ekonomsko štivo ili doktrinu. Nakon merkantilizma slijedi podroban prikaz utopističkih pisaca tog razdoblja (T.Morus, T.Campanella, F.Bacon) i konkretnih eksperimenata tog žanra (isusovačka država u Paragvaju), a potom prikaz razvoja ekonomske teorije do pojave liberalizma (Boisguillebert, Abbe de Saint Pierre, Bernardo de Mandeville, John Law, Rikard Cantillon, Ernst Ludwig Carl, Vincent de Gournay).

Premda doktrinu fiziokrata smatra skromnom po njezinim dosezima u odnosu na prethodno stanje ekonomske znanosti, Lunaček svojstvenom mu pedantnošću analizira i njihove nazore. Glavnina pažnje posvećena je F.Quesnayu. Njegove ekonomske tablice Lunaček preispituje i u numeričkom aspektu, neovisno o netočnosti premisa na kojima se temelje. Ustanovljuje kardinalnu grešku u proračunu čistog proizvoda zbog neosnovanog ispuštanja na troškovnoj strani izdataka za upotrebu zemljišta. Premda mu priznaje primat u makroprikazivanju ekonomskog procesa, nije osobito impresioniran ovom nesumnjivom novotom u metodama ekonomske analize. Od Quesnayevih sljedbenika nešto veći prostor posvećuje Turgotu zbog zasebnosti njegovih pogleda u odnosu na ortodoksne fiziokrate. Te su osobitosti zapravo korekcija najvećih zabluda ove doktrine.

Razdoblje liberalizma Lunaček prikazuje u šest cjelina, od kojih prvu posvećuje tvorcu ove doktrine Adamu Smithu, drugu pesimistima -T.R.Malthusu i D.Ricardu, treću optimistima - J.B.Sayu, C.Dunoyeru, F.Bastiatu, H.C.Careyu, R.Cobdenu, J.Brightu, četvrtu J.S.Millu, petu J.H.von Thünenu i šestu ostalim sljedbenicima liberalizma (u Engleskoj: McCullochu, J.Millu, J.Maithlandu, R.Torrensu, T.Chalmersu, R.Jonesu, W.Nassau-Senioru, H.Dunning Macleodu, J.E.Cairnesu, W.Bagehotu i W.Smartu itd.).

Kritičkim promišljanjem o ustaljenim stajalištima ekonomskih povjesničara protkana je cjelokupna Lunačekova Povijest.... Svojom impresivnom sposobnošću uočavanja slojevitosti izvora koje proučava on uspijeva istaknuti smisao nezamjetan površnom istraživaču. Tako ispravlja mnoge pogrešne prosudbe i nedopustiva pojednostavljenja te daje izvornu interpretaciju teorijskog doprinosa pojedinih autora. Prostorna ograničenja ne dopuštaju nam da spomenemo svaku originalnost ove knjige u tom smislu. Zato se ograničavamo na nekoliko primjera.

U djelima koja se bave poviješću ekonomske misli rigidne klasifikacije pojedinih teoretičara i/ili pravaca veoma su česte. Razvrstavanje se provodi na način koji potencira specifičnosti, ali zanemaruje sličnosti gledanja na pojedina pitanja. Naglašava se tako dominantno obilježje do razine apsolutizacije i pripisuje određenom teoretičaru jednostranost i isključivost koje objektivno nema. Tako se, na primjer, najpoznatijem zagovorniku i tvorcu liberalizma Adamu Smithu pripisuje stajalište o apsolutnom nemiješanju države u privredni život. Lunačekova knjiga u tom smislu unosi dragocjena pojašnjenja i korekcije. "Međutim i ovdje ne zaboravlja Smith da načelo gospodarske slobode nije neki kategorijski imperativ, nego samo jedan obći postulat, jedna tendencija, koja odgovara prirodnim, psihičkim svojstvima čovjeka. On izriekom kaže, da je očekivanje, da će sloboda trgovine biti ikad podpuno provedena u Velikoj Britaniji, baš tako absurdno, kao kad bi se očekivalo, da će se u njoj ikad oživotvoriti Oceana ili Utopija. Mislimo da je time dosta jasno izraženo, da Smith nije nipošto sveo ulogu države na dužnost noćobdije, kako je kasnije rekao Lassalle i kako su kasnije tvrdili neki ekstremni sljedbenici gospodarskog liberalizma".

Nerijetko se griješi i u obrnutom smjeru. Prividne se sličnosti tretiraju kao identična gledanja na izvjestan teorijski problem. Lunaček sustavno otklanja i takve zablude. "Tvrdi se, da Smithove temeljne misli o gospodarstvu imaju svoj korien u deističkoj filozofiji ili pak u Quesnayevoj premisi obćeg prirodnog poretka. Nama se čini, da se ni jedno ni drugo mišljenje ne može podpuno osloniti na pravi smisao Smithova izlaganja. Čini se, da će biti točnije, da Smithove temeljne misli imaju svoj korien u stanovitim bioložkim i psiholožkim ili - točnije - sociobioložkim elementima. I egoizam i načelo podjele rada djeluju spontano i obćenito kao izražaj prirodnih svojstava svih ljudi. Prema tomu ne djeluju tu neke više sile u smislu deizma odnosno u smislu fiziokratskog Bogom određenog prirodnog poredka. Stoga se ne može opravdano tvrditi da je Smith preuzeo gledišta deizma ili gledišta fiziokrata. Njegova je koncepcija samostalna, iako je možda naoko i u stanovitom pogledu srodna s navedenim teorijama".

Lunaček razotkriva i argumentirano opovrgava neodmjerena i proizvoljna tumačenja nalazeći u primjeru A.Smitha elemente sličnosti sudbine svih značajnih teorijskih opusa: "Adama Smitha prati sudbina svih velikih pisaca. Njihova su naime djela priznata klasičnim, njihovi brojni i raznovrstni sljedbenici, pristaše, epigoni, protivnici, reformatori, eklektici i kritičari tumačili su ih svaki na svoj način. Tako se često događa, da se pobornici najsuprotnijih nazora pozivaju na jednog istog klasičnog autora i otkrivaju u njem argumente za svoja posve oprečna izlaganja"

Doprinos Adama Smitha razvoju ekonomske misli Lunaček izuzetno cijeni te izriče pohvale koje nije udijelio niti jednom drugom autoru: "Smith je bez sumnje bio u mnogome eklektičar i u mnogome pod dojmom gospodarskih pojava svog vremena. Svi su velikani ljudske misli bili u stanovitom smislu djeca svog vremena; međutim Smithovu analizu stvarnosti i njegovo ocjenjivanje gospodarskih pojava te njihove uzročne povezanosti dopunjuje posebna intuicija, koja je napose izražena u kombinaciji induktivne i deduktivne metode. Toj se Smithovoj intuiciji ne može poreći ona Descartesova božanska iskra (la chiquenaude divine) - kako kaže Gonnard - bljesak genija, po čemu je Smith bez sumnje punim pravom postao klasikom gospodarske književnosti. Njegove su spoznaje i konstatacije nadvremenske i stoga imaju trajnu vrijednost, što priznaju i oni današnji pisci, koji ga inače pobijaju, kao primjerice Salin".Na samom kraju teksta koji se bavi Smithovim djelom Lunaček kaže i sljedeće: "On je svojom intuitivnom sintezom obuhvatio ili bar nagoviestio sve one komponente, čijim će se djelovanjem ostvariti optimalno blagostanje - onaj vrhovni cilj njegova cielog sustava proučavanja, a taj je cilj opet u neku ruku korelat Fergusonove koncepcije o težnji za stalnim usavršavanjem čovječanstva. Psihologistički racionalizam i individualistički utilitarizam su temelj i ujedno sinteza cjelokupne umne zgrade, koju je izgradio Adam Smith. Zato držimo, da je August Oncken ispravno karakterizirao Smithovo djelo kao filozofiju poviesti, kulture i socialnih odnosa".

Ističući nesumnjive domete ali i slabosti liberalističke doktrine, Lunaček zaključuje: "No i oni, koji danas sve žešće pobijaju zasade klasične škole te ih smatraju na skroz promašenim i zastarjelim, morat će priznati, da je u najmanju ruku ispravna teza prof.Wiesea... da je naime teorija klasičnog liberalizma jedan misaoni okvir prvorazredne vrijednosti, koji se, ukoliko ne bude zlorabljen, može uviek ispuniti adekvatnim sadržajem. Točnost ovog opažanja dokazuje nam možda najbolje već spomenuta činjenica, da svi noviji sustavi gospodarskog naziranja uzimaju polaznom točkom kritiku nazora klasične škole. Ti su nazori kao neke skele, koje se susljedno uviek ponovno upotrebljavaju kod zidanja novih i drugačijih misaonih zgrada".

U trećem odjeljku posvećenom novovjekovnim doktrinama Lunaček prikazuje njemačku romantiku te francuske istovremenike Sismondija i Dupont-Whitea. Sažeto su prikazana stajališta Adama Henrika Müllera (1779-1829) i Karla Ludwiga von Hallera (1768-1854). Konzervativna stajališta njemačkih romantika Lunaček vrlo obzirno kritizira dajući do znanja da se radi o apologetici koja po prirodi svojih intencija (stvaranja teorijske podloge Metternichovoj politici) kao teorijski pokušaj nema znanstveni karakter. U Müllerovim radovima prepoznaje se pokušaj reafirmacije skolastičkih pogleda i suprotstavljanje etike liberalističkim nazorima. U takav teorijski koncept uklapa se i protekcionizam koji naročito zagovara u Njemačkoj Fridrik List (1789-1846) a u Americi Henry Charles Carey (1793-1879). U Listovoj teoriji Lunaček nalazi sličnosti s merkantilističkom doktrinom, ali i bitnu razliku: "S druge je strane Listovo naziranje šire od merkantilističkog. List je naime smatrao osobito važnim, da svi dionici odnosno nosioci proizvodnog potencijala neke zemlje i naroda budu i dionici i koristnici sustavnog podizanja blagostanja". Listovi su pogledi o raspodjeli u etičnom aspektu za Lunačeka prihvatljivi jer vode računa o pitanjima koja merkantilisti potpuno zanemaruju. Lunaček kritizira njegove protekcionističke nazore jer ih smatra glavnom zaprekom za ostvarenje ciljeva koje zagovara. "Temeljna je pogrješka Listova protekcionizma u tom, što nije opazio, da je ušao u jedan circulus vitiosus; nije vidio, da snažan protekcionizam, kada je jednom zaveden u jednoj zemlji, ne će nikad dovesti do podpune slobode u trgovini, a napose u razmjeni dobara s inozemstvom, dakle do onog vrhovnog cilja, što ga je priželjkivao".

Socijalističkoj doktrini Lunaček posvećuje značajan prostor. To je razumljivo kako zbog razdoblja u kojem je knjiga pisana tako i zbog činjenice da se kolektivističke koncepcije provlače kroz gotovo cjelokupnu povijest ekonomske misli. Vrijednost je ovog dijela knjige što prikazuje povijesnu vertikalu određenih etičkih konstanti - kontinuitet ideja gospodarske jednakosti i pravičnosti raspodjele od predkršćanskih vremena. Također, prikaz socijalističkih doktrina sadrži i vrlo objektivnu kritiku temeljnih zabluda ovog teorijskog pravca.

Lunaček svojom karakterističnom sveobuhvatnošću daje paralelan pregled političkih zbivanja (Francuska revolucija), razvoja filozofskih temelja nove ideologije te doktrinarnih dosega ekonomske znanosti. "U načelima slobode i jednakopravnosti ljudi utjelovljeno je, da tako kažemo, i apriorno vjerovanje u usavršivost čovječanstva, kao i vjerovanje, da su ljudi po prirodi dobri. U jednom i u drugom vjerovanju izražena je tiesna duhovna sveza ideologije Francuzke revolucije s Rousseauovom naukom te s mislima francuzkih enciklopedista i englezkih utilitarista. U tom smislu predstavlja ideologija Francuzke revolucije krajnju opreku spram Hobbesove filozofije, koji je, kako znamo, a priori zabacio svaku vjeru u perfektibilnost čovječanstva te poricao mogućnost mirnog i uspješnog udruživanja ljudi bez prinudne intervencije države. Kako vidimo, pojmovi slobode i jednakosti, na kojima je Francuzka revolucija izgradila tzv. građanski družtveni poredak, sadrže već u sebi klicu ili jezgru svih ili manje više svih onih političkih i gospodarskih ideologija i doktrina koje su kasnije nastale tokom XIX. stoljeća s ciljem, da poruše tu ideologiju i građanski poredak, koji je na njoj zasnovan".

U procjenjivanju vrijednosti Lunačekova djela treba voditi računa da je pisano u vrijeme uspona marksističke doktrine. Već tada, dakle 1944/45.g. on naslućuje neumitan krah društava koja su ustrojena na takvoj ideološkoj osnovici. Do takvog zaključka dolazi analizom pojmovnih zabluda u Marxovoj teoriji. Lunaček izdvaja dvije Marxove teze. Tezu o usavršivosti čovječanstva na kojoj gradi historijski determinizam i tezu da je za ostvarenje gospodarske pravde nužno ukinuće individualnih sloboda u korist afirmacije gospodarske jednakosti. Time se Marx vraća Hobbesu i njegovu stavu da se moralno, kulturno i gospodarsko usavršavanje čovječanstva može ostvariti jedino i trajno pod okriljem države. "To znači, da pojedinci nisu od prirode dobri, kako je mislio Rousseau, nego zli kako je mislio Hobbes. Stoga se bez zahvata države ne može ostvariti gospodarska pravednost u korist pojedinaca. Sreća i pravednost može se u korist pojedinaca postići samo onda, ako im se oduzme sloboda i zamieni sveobuhvatnim zahvatom države u gospodarskom i socialnom sektoru". Marxovo shvaćanje da ostvarenje jednakosti i gospodarske pravednosti isključuje slobodu Lunaček smatra jednom od najsudbonosnijih pojmovnih zabluda marksizma. Jer, po Lunačekovom sudu postulati slobode i jednakosti jesu suprotni, ali se ne isključuju. "Oba postulata imaju bez sumnje dubok korien u naravi čovjeka. Stoga je naravno, da oba postulata stalno istodobno djeluju i teže da budu - što je više moguće - ostvareni. Oni prema tomu djeluju kao neki komplementarni i koneksni pojmovi: što je više u stvarnosti izražen postulat slobode, tim manje može biti izražen postulat jednakosti, i obratno, čim je više udjelotvoren postulat jednakosti, tim manje može biti ostvaren postulat slobode". Slijedi Lunačekov proročanski zaključak: "...težnja za slobodom i težnja za jednakošću nisu kvalitativno jednake. Želja za slobodom je ne samo iskonsko, trajno i neotuđivo svojstvo čovjeka, nego i djeluje u njemu s osobitom snagom. Zato je poslije gubitka života gubitak slobode najveća i najteža kazna za svakog čovjeka".

U daljnjim razmatranjima Lunaček izlaže vrlo zanimljivu usporedbu utilitarizma i gospodarskog egalitarizma navodeći da je temeljna pretpostavka utilitarizma "da se slobodnim djelovanjem osobnog interesa može ostvariti optimalna koristnost za svakog pojedinca a time i optimum koristnosti za društvo. Suprotno tome pretpostavka je socijalističke teorije "da se taj utilitaristički cilj optimalne koristnosti za pojedinca ne može nikad ostvariti u režimu građanskog, kapitalističkog poredka. Koristnost se može ostvariti jedino za mali i sve manji broj pojedinaca, a na stalnu i sve veću štetu ogromne većine pojedinaca". Takvo stajalište Lunaček pobija ističući fleksibilnost kapitalističkog društveno-ekonomskog sustava: "Međutim, je stvarni razvoj u posljednjih stotinu godina dokazao, da je ta absolutna pretpostavka neizpravna. Razvoj kapitalističkog uređenja pokazao je, da je ono do krajnosti prilagodljivo najdalekosežnijim socialno-političkim postulatima tako, da je čitav niz takvih postulata uklopljen u kapitalistički, građanski poredak bez ikakvih znatnijih potreba. Među tim postulatima ima dosta i takvih, koji su se u vremenu, kada su postavljeni smatrali podpuno revolucionarnim i podpuno nespojivim s građanskim društvenim poredkom". Slijedi detaljan prikaz općih obilježja te klasifikacija socijalističkih doktrina a potom prikaz razvoja ove doktrine u pojedinim zemljama.

Najveći prostor u ovom pododjeljku Lunaček posvećuje analizi Marxovog opusa. Izdvajamo dvije markantne i kasnijim povijesnim tijekom verificirane Lunačekove misli: "...ne valja zaboraviti, da svaki kolektivizam mora trpjeti od dva zla: a) ne može ničim adekvatno nadomjestiti privatno - ekonomski interes (Das freie Persönlichkeit-sinteresse - Diehl). Bez toga se pak ne može razviti snaga iniciative niti može postojati poticaj za usavršavanje proizvodnje i za nove izume - dakle nema baš onih činbenika, koji bi trebali oživotvoriti ono po socialistima željeno i očekivano maksimalno povećanje i usavršavanje proizvodnje; b) svako kolektivističko gospodarstvo dovodi neizbježivo do hipertrofične birokratizacije cielog gospodarskog života, a to znači bez sumnje znatno poskupljenje proizvodnje i razpodjele gospodarskih dobara".Nema potrebe čitaoce upućivati na notorne činjenice o razvojnoj praksi bivših socijalističkih zemalja koje potvrđuju ispravnost Lunačekovih predviđanja.

U kritičkim promišljanjima o liberalističkim i kolektivističkim doktrinama Lunaček zauzima objektivna, ujednačena stajališta uočavajući slabe točke obaju nazora. "Ako se dakle sve više potencira želja za materialnim blagostanjem, kako to izgleda prema dosadašnjem razvoju današnje kulture i civilizacije, te će se tendencije posve jednako manifestirati u kolektiviziranom družtvu kao i u individualističkom. Samo će u kolektiviziranom družtvu biti drugi nosioci izrabljivanja: onda će izrabljivači biti predstavnici radničtva kao vladajućeg društvenog staleža".

Smatrajući Marxovo stajalište o nepopravljivosti kapitalističkog društva netočnim, ne daje za pravo ni zagovornicima ekstremnog liberalizma: "Izkustvo je naime dokazalo, da se unutar kapitalističkog poredka ili, točnije, unutar gospodarskog poredka, koji priznaje privatno vlastničtvo, privatnu iniciativu i načelo osobnog probitka mogu provesti mnogovrstne i dalekosežne korekture u svrhu izravnanja gospodarske nepravde. S druge je strane taj razvoj svakako dokazao i to, da neograničeni i neobuzdani režim self-interesta stvarno izaziva gospodarsku nepravdu, koja se ne može automatski ukloniti, kako su to mislili pobornici ortodoksnog liberalizma". Lunaček je načelno vrlo skeptičan u pogledu mogućnosti da se primjenom jedne doktrine u cijelosti riješe sve društvene proturječnosti kojima je čovječanstvo bremenito. U tom smislu priklanja se Platonovoj definiciji idealne države: "To je država, u kojoj se ne ostvaruje najveće dobro u najvećem obsegu, nego se u njoj samo u najvećoj mogućoj mjeri uklanja zlo. Nama se čini, da je dosadanji razvoj poviesti dao više prava Platonu, negoli Marxu i svim drugim ideoložkim progresistima".

U VI. odjeljku novovjekovnih doktrina Lunaček izlaže gospodarske teorije nakon klasika i Marxova socijalizma. To su historijska škola i katedarski socijalizam (V.Roscher, B.Hildebrand i K.Knies, A.Wagner, G.Schmoller, L.Brentano...), zatim kulturno-historijski smjer (M.Weber, W.Sombart), institucionalizam (J.B.Clark, S.N.Patten, F.A.Fetter i E.R.A.Seligman), socijalno-pravni smjer (R.Stammler i R.Stolzmann), psiholožka škola (W.S.Jevons, K.Menger i L.Walras), neoklasična škola (A.Marshall, J.M.Keynes) i matematička škola (Canard, A.Cournot, A.A.Walras, S.Jevons...). Zbog prostornih ograničenja fragmentarno ćemo spomenuti nekoliko detalja ovog izvanredno zanimljivog dijela knjige.

Sasvim je izvjesno da je Lunaček pobornik nazora neoklasične škole. Premda neutralistički procjenjuje dostignuća ostalih doktrina, te je u kritici njihovih stajališta izvanredno oprezan i blag, s velikom uviđavnošću za stajališta koja osobno ne dijeli, Lunaček ipak eksplicitno usvaja stajališta Alfreda Marshalla i njegovih sljedbenika. To je i shvatljivo s obzirom na njegov stav o nužnosti integracije pozitivnih (verificiranih) dostignuća ekonomske teorije i njegovu skepsu da se teorijskim monizmom može do kraja, logički konzistentno, objasniti tako složena sfera društva kao što je gospodarstvo. Zato podržava eklekticistički pristup neoklasičara jer "oni praznine i nedostatke u zgradi klasične teorije nadopunjavaju i popravljaju djelomice novim zasadama, a djelomice preuzimanjem izvjestnih zasada nekih drugih, novijih škola. Prema tomu je neoklasičan smjer posredovan i eklektičan".

Zamjerajući psihološkoj školi jednostranost jer "ona smatra stanovite unutarnje, psihičke, subjektivne procese u čovjeku pojedincu žarištem i polaznom točkom cjelokupnog gospodarskog zbivanja: gospodarsko je zbivanje u svemu samo odraz stanovitog psiholožkog, subjektivnog zbivanja u čovjeku pojedincu", Lunaček ipak smatra dostignuća ovog pravca značajnima. "Stoga psiholožka škola u svakom slučaju znači mnogo više, nego samo jedan napredak tehnike znanstvenog proučavanja i mnogo više nego samo jednu reakciju kapitalističke buržoazije protiv nauke marksizma".

Neoklasičarima, posebice Marshallu te njegovom učeniku Keynesu, pak priznaje ostvarenje poželjne sinteze dostignuća klasične škole (korigirane od ekstremnih shvaćanja liberalizma) s etičkim ciljevima kao trajnom odrednicom društvenih htijenja. Glavnu razliku u nazorima klasične i neoklasične škole Lunaček vidi u tome "da je Smith očekivao, da će optimalni socialni status proizaći iz slobodnog djelovanja onih sila, koje pokreće individualizam, dok neoklasičari žele djelovanje sila pokretnica individualizma korigirati i ako ne posve nadomjestiti djelovanjem nekih socijalnih, dakle prvenstveno altruističkih pobuda".U tome je po Lunačekovom mišljenju doprinos J.M.Keynesa izvanredno značajan. Pobijajući argumente njegovih kritičara (Röpkea), Lunaček podržava Keynesov teorijski koncept državnog intervencionizma nalazeći u tome konačno rješenje proturječnosti kapitalističkog načina proizvodnje. Demokratska forma provedbe državnih mjera u gospodarstvu jamči po Lunačeku kontrolu državne moći i prihvatljiv stupanj etatizacije. O tome Lunaček kaže: "Međutim smo vidjeli da Keynes ne zamišlja provedbu svojih teorija primjenom pune etatizacije niti želi zagovarati neograničenu i nekontroliranu svemoć države u sferi gospodarskih zbivanja. Keynes želi određeni dio gospodarske djelatnosti preložiti na neke autonomne organizme unutar države, koje će stvoriti činbenici dosadanje proizvodnje i razpodjele, a njihov će se rad kretati u okviru tržištnog gospodarstva bez izravnog utjecaja države. Keynes, drugim riečima, ne želi likvidirati tržištno gospodarstvo, već želi samo u okviru tog gospodarstva likvidirati ili oslabiti djelovanje onih činbenika koji predstavljaju nezdrav i negativan eksces individualnog egoizma. Isto će tako po Keynesovom shvaćanju gospodarskopolitička intervencija države imati svoju adekvatnu protutežu u političkoj (parlamentarnoj) kontroli svih onih krugova producenata, potrošača i svih ostalih skupina interesenata, kojih se intervencija države tiče. Dakle i ovdje ne može država vršiti svoju vlast onako kako nađe zgodnim - samovoljno i neograničeno. Nama se čini, da je temeljna značajka Keynesovog naziranja u tom, da je njime učinjen pokušaj sinteze oprečnih polova: individualizma i kolektivizma i to tako, da je iz svakog od njih izlučeno ono, što je po Keynesovom shvaćanju nezdravo i štetno, a pridržano ono, što je zdravo i koristno. Negativne su komponente individualizma po Keynesovom shvaćanju ekscesivni egoizam i težnja za stvaranjem monopola, dok su negativne komponente kolektivizma neograničeni, sveobuhvatni i nekontrolirani etatizam, zatim nezdrava, negativna nivelacija i uništavanje pobude pojedinaca".

U ocjeni krajnjih dosega Keynesove teorije Lunaček je donekle pretjerani optimist jer vjeruje da je njegovim doprinosom konačno teorijski uobličeno rješenje problema koji trajno prati gospodarsku sferu - suprotnosti između efikasnog ali nepravičnog individualizma i neefikasnog i samo donekle pravednijeg kolektivizma. U tom smislu Lunaček kaže da se "...Keynesovim umovanjem na neki način zatvara krug putovanja ljudske misli kroz nekoliko stoljeća: od finalizma srednjeg vijeka preko racionalnog individualizma novog vijeka natrag prema finalizmu".

Keynesov je doprinos razvoju ekonomske znanosti veoma značajan kako na području razvoja metoda analize gospodarskih procesa tako i u području teorije ekonomske politike. Svojim monumentalnim djelom on je do kraja demistificirao mnoge zablude prethodnih generacija ekonomista u pogledu mogućnosti ostvarivanja makroekonomske ravnoteže djelovanjem tržišnog mehanizma. Međutim, bilo bi krajnje pretjerano tvrditi da je Keynesovom doktrinom državnog intervencionizma za sva vremena riješen problem ravnotežnog funkcioniranja gospodarstva. Osnovne postavke o neumitnosti državnog intervencionizma u suvremenosti prihvaćene su kao trajno stajalište ekonomske teorije. Sustav mješovite privrede dominantan je model današnjice. U tome je Keynesova zasluga neosporna. Ipak, promjene u suvremenom obliku privređivanja nameću ekonomskoj teoriji nove izazove i iznova aktualiziraju pitanje optimalizacije intenziteta i područja državnog intervencionizma. Oštre kritike keynesijanske teorije od strane pristaša neoliberalnih pravaca ekonomske teorije posljedica su kako pretjeranih očekivanja od državnog uplitanja u gospodarska zbivanja tako i novih okolnosti u kojima je klasični intervencionizam nedjelotvoran. Tako se iznova aktualiziraju teorijska sporenja o mogućnostima samoregulacije ili autokorekcije tržišnog gospodarstva. Postindustrijsko razdoblje - radikalne promjene u značenju proizvodnih činilaca u eri znanstveno-tehnološke revolucije, promjena u dinamici ekonomskih kretanja, tendencija globalizacije i uklanjanje državnih barijera kroz sve prisutnije nadnacionalne integrativne procese traže od ekonomske teorije nove, adekvatne odgovore o prikladnim kombinacijama ograničeno djelotvornih mehanizama regulacije gospodarskih procesa. Spomenute tendencije pojavile su se nekoliko desetljeća nakon dovršetka Lunačekove Povijesti ekonomskih doktrina te je posve razumljivo da ih autor nije mogao analizirati.

Na samom kraju ovog pogovora smatramo potrebnim iznijeti i sljedeće opservacije. Lunaček mnoštvom primjera dokazuje sposobnosti objektivnog interpreta s naglašenim senzibilitetom za razlikovanje nijansi, suptilnosti i pravog smisla koji su autori željeli pridati svojem djelu. Time potvrđuje i dojam o velikoj odgovornosti s kojom je pristupio pisanju ove knjige. Svoja neslaganja s mišljenjima drugih pisaca Lunaček izlaže vrlo obzirno, bez uvreda i diskvalifikacija, štujući i štiteći dignitet svojih neistomišljenika. Protivljenje iskazuje sljedećim tipičnim formulacijama: "Izgleda međutim da to nije sasvim točno...","No i to nije posve točno, jer...", "Međutim to, čini se, nije posve izpravno". Ovo ističemo kao uzoran primjer polemičke kulture, koja u nas nije uhvatila dublje korijene.

Povijest ekonomskih doktrina omogućuje izvanredan uvid u dostignuća političke ekonomije od samih začetaka u starom vijeku do sredine 20. stoljeća. Ova je knjiga i prava riznica bibliografskih podataka, vrlo preglednih biografija većine spomenutih autora te izvornih citata najvažnijih stajališta ključnih korifeja u razvoju ekonomske misli. Naročito potonje značajna je dragocjenost ali i svjedočanstvo o metodi pisanja ove knjige - o Lunačekovom nastojanju da većinu relevantne ekonomske literature i druge izvore prouči u autentičnom obliku. Takav put, zasnovan na izravnim spoznajama, jedini je ispravan način traganja za znanstvenom istinom. Navedena metoda, dakako, iziskuje neusporedivo veću energiju i vrijeme ali jamči pouzdanost rezultata. Preuzimanjem tuđih interpretacija pogrešni zaključci nisu samo potencijalno mogući nego i vrlo izvjesni, što je Lunaček u ovoj knjizi pokazao brojnim primjerima. Time Lunaček dokazuje i svoje izuzetne moralne vrline - znanstveno poštenje i težnju da vlastitim samoprijegorom pridonese najvećoj svetinji i krajnjem cilju svake znanosti - uvećanju ljuskih znanja. Rezultat koji je polučio napisavši ovo djelo uvrstio je dr. Valdemara Lunačeka u velikane hrvatske ekonomske misli.