Ivan Nepomuk Henfner (1827-1835)

Zasluge Ivana Nepomuka Henfnera (Johannes Evangelista Henfner) za razvoj ekonomskih disciplina na Kraljevskoj akademiji znanosti (Regia scientiarum academia, 1776-1850) suvremenoj su generaciji znanstvenika s područja ekonomskih znanosti gotovo nepoznate. Izuzetak nije ni Pravni fakultet u Zagrebu, najstarije pravno učilište u ovom dijelu Europe s tradicijom od 230 godina kontinuiranog djelovanja i za naše prilike uzornim odnosom prema znanstvenoj baštini. Biblioteka Pravnog fakulteta u golemom fundusu od 200.000 svezaka knjiga i časopisa do 1995. nekoliko mjeseci nije posjedovala niti jedan Henfnerov rad.
Pretežan dio radnog vijeka Henfner je proveo u Pešti gdje je iz Zagreba premješten i unaprijeđen u profesora rimskog, kaznenog i feudalnog prava. Međutim, kuriozum je da mu ni Mađari nisu pridali značenje koje zaslužuje. U MAGYAR JOGI LEXIKONU iz 1903. Henfneru je posvećena natuknica od 5,5 redaka sa doslovno sljedećim tekstom: "Henfner Janos, pravnik, 1798-1856. Od 1827.g. profesor rimskog prava na fakultetu u Pešti. Djela: Rimsko privatno pravo, Pešta, 1855, dva toma, u mađarskoj literaturi prvo stručno djelo takve vrste pisano po uzoru na Haimbergera i Brunu Schillinga."
U REVAY NAGY LEXIKONU-u podaci su točniji i potpuniji. Spominje se Henfnerovo službovanje na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu od 1827. do 1835.g. te navodi među njegovim djelima Introductio in oeconomiam politicam..., Zagreb, 1831, i Római magánjog, Pest, 1855-65, 3 köt. Natuknica sadrži potpune podatke o smrti (Pešta 1856, srpanj 22.), dok se za rođenje spominje samo godina (1798). O značenju Henfnerova djela za razvoj ekonomske misli nema spomena.
Suvremenija leksikografska izdanja u Mađarskoj sadrže za nijansu više fakata. MAGYAR ÉLETRAJZI LEKIKON navodi kao mjesto Henfnerova rođenja Leibnitz, što je netočno, jer je sasvim sigurno da je rođen u Ugarskoj. U kratkom prikazu značenja njegova djela navodi se da je pristaša i popularizator teorije Adama Smitha te da je službovao na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagreba (1827-1835). Natuknica sadrži i naslove Henfnerovih djela bez komentara njihovog značenja. Kao izvor podataka navedena je knjiga Györgya Radovicza: Büntetojogi professzorok, Bp., 1942.
U BIOGRAPHISCHES LEXIKON DES KAISERTHUMS ÖESTEREICH podaci su također oskudni. Nema podataka o službovanju u Zagrebu niti o Henfnerovoj knjizi Introductio.... Ipak, citira se potpuni naslov njegova djela iz područja rimskog prava: Romay maganjog töggnyire Haimberger es Schilling Bruno utan.
U rješavanju nedoumice mjesta Henfnerova rođenja pomogli su podaci koje sadrže publicirane teze njegove doktorske disertacije s punim naslovom: ASSERTIONES EX UNIVERSA JURISPRUDENTIA ET SCIENTIIS POLITICIS QUAS IN ALMA AC CELEBRERRIMA SCIENTIARUM UNIVERSITATE HUNGARICA SUPERATUS RIGOROSIS EXAMINIBUS PRO CONSEQUENDA JURIS UNIVERSI DOCTORATUS LAUREA CONSENSU INCLITAE FACULTATIS JURIDICAE PUBLICAE PROPUGNANDAS SUSCEPIT JOANNES HENFNER IN ACADEMIAE ZAGRABIENSIS SCIENTIARUM POLITICARUM JURIS ITEM CAMB. ET STILI CURIALIS PROFESSOR P.O. JURIS VERO NATURALIS, ET PUBLICI HUNGARICI H.T. Teze su datirane 22. kolovoza 1833. Na drugoj stranici teza tiskana je posveta zahvalnosti izvjesnom Carolu Planitzu, župniku i upravitelju škole u LEIBICZU, naselju u Ugarskoj. Iz navedenog je moguće zaključiti da je pravo mjesto Henfnerova rođenja Leibiez, a ne Leibnitz kako se ponegdje navodi.
Ekonomski povjesničari starijeg razdoblja Henfnera su rijetko spominjali, dok noviji teško da za njega uopće i znaju. Takvo sustavno zanemarivanje Henfnerova doprinosa razvoju ekonomske znanosti u Hrvatskoj gotovo je neobjašnjivo, čak ako se u razmatranje uključi i njegovo germansko podrijetlo i pretpostavka da su ga Mađari i Hrvati smatrali tuđincem na proputovanju kroz carske provincije.
Objavljivanjem pretiska integralnog teksta s paralelnim hrvatskim prijevodom Uvoda u političku ili nacionalnu ekonomiju, 164 godine nakon premijernog izdanja, ispravljena je krupna greška i nepravda prema ovom vrlo darovitom i zaslužnom znanstveniku. Davne 1831. godine Henfner je napisao i u Zagrebu tiskao prvi udžbenik iz područja narodnog gospodarstva u Hrvatskoj. Vrijednost je ove knjige pored spomenutog primata u struci i u nesumnjivoj znanstvenoj vrijednosti. Henfnerovom knjigom u Hrvatskoj su položeni temelji razvoja mlade fundamentalne društvene znanosti - Političke ekonomije.
U tekstu koji slijedi težit ćemo cjelovitom prikazu doprinosa I. Henfnera razvoju ekonomskih disciplina u nas. U takvom pristupu nužan je širi okvir razmatranja stanja ekonomske znanosti u Austro-Ugarskoj Monarhiji i Europi.

Prikaz razvoja kameralnih znanosti u Europi
Propadanje i nestanak društveno-ekonomskih formacija te nastanak i razvoj novih, kao što je smjenjivanje feudalnog poretka kapitalističkim, ne zbiva se u ljudskoj povijesti poput suvremenih vojnih pučeva u politički nestabilnim državama - u nekoliko sati ili dana dovoljnih za ovladavanje ključnim polugama vlasti. Odumiranje pojedine društveno-ekonomske formacije dugotrajan je proces postupnog sazrijevanja uvjeta za neumitnu smjenu a time i redistribuciju političke, ekonomske i vojne moći, razgradnju prevladanih i izgradnju novih političkih struktura, novog institucionalnog okvira i dominaciju nove ideologije.

U povijesnom primjeru silaska feudalnog poretka s europske scene razgradnja se odvijala postupnim prodorom u ekonomsku a potom i političku sferu nove društvene snage - buržoaske klase, koja je ekspanzijom novog, kapitalističkog načina proizvodnje tražila prostor, lomila barijere i stvarala uvjete bržeg razvoja proizvodnih snaga. O tome je pisao M.H. Doob (1900-1976) u Studies in the Development of Capitalism, 1937. Promjena društvenih odnosa te ekonomski preobražaj, u kojem je do tada dominantan proizvodni faktor - zemlja - gubio svoje značenje a kapital poprimao važnost ključnog ekonomskog činioca, nisu s povijesne scene eliminirali feudalnu nadgradnju.

"Feudalizam je bez sumnje odlazio ali nisu odlazile ratničke klase koje su vladale feudalnim organizmom. Naprotiv, one su nastavile vladati kroz stoljeća, a buržoazija u usponu morala im se pokoriti. One su čak uspijevale apsorbirati velik dio novog bogatstva za svoje vlastite ciljeve. Rezultat je bio politička struktura koja je branila ali i iskorištavala buržoaski interes, a koja sama po prirodi i duhu nije bila buržoaska: to je bio feudalizam koji je funkcionirao na kapitalističkoj osnovi, aristokratsko i militarističko društvo koje se na kapitalizmu hranilo; jedan amfibijski slučaj dalek od buržoaske kontrole. Ta je struktura stvarala probleme i 'militarističke' uglove s kojih se gledalo na njih, potpuno različite od onih što bi morali očekivati iz same logike temeljnog procesa"

Feudalni je poredak po ekonomskim karakteristikama društvo dugoročne stagnacije, dominantne agrarne privredne strukture i rente kao temeljnog izvora prihoda vladajuće klase. Nekoliko je činilaca presudno utjecalo na razgradnju izvornog modela feudalnog poretka - vladavine zasnovane na monopolizaciji glavnog resursa privređivanja tog razdoblja -zemljišta. Razvojem obrtništva i trgovine te brojčanim jačanjem gradskog stanovništva gradovi su izmicali apsolutnoj vlasti feudalaca. Snagom naraslog ekonomskog i vojnog potencijala izboren je privilegirani status gradskih naselja unutar feudalnog poretka - političke vlasti koja je moć upravljanja crpila iz ekskluziviteta zemljišnog vlasništva.

Na destabilizaciju vladajućeg sustava djelovali su i rezultati velikih geografskih otkrića. Naglo pritjecanje plemenitih kovina - zlata i srebra iz južnoameričkih područja, obarao je kupovnu moć novca. Novčane rente koje je seljaštvo plaćalo vlasnicima zemljišta postale su nedovoljno obilne za potrošačke ambicije feudalnog staleža. Zemljovlasnici su debalans između prihoda i potreba nastojali otkloniti povećanjem novčanih obveza seljaštva koje je reagiralo brojnim pobunama.

Zahvaljujući snazi i efikasnosti oružane sile feudalaca seljački su ustanci uspješno i brutalno ugušeni. Razgradnji postojećeg feudalnog poretka u Europi te konstituiranju suvremenih nacionalnih država pridonijelo je i utrnuće nadnacionalnog autoriteta rimskog pape.

Formiranjem nacionalnih država zbivaju se u Europi korijeniti transformacijski procesi dotadašnjih institucija vlasti. Feudalni model vladanja u kojem upravljačke ovlasti izviru iz vlasništva nad zemljištem smjenjuje institucionalni dualizam -potpuna razdvojenost institucija ekonomske sfere od državnog aparata prisile. Spomenutom separacijom ekonomskog podsustava društva od državnih institucija vlasti raste važnost mehanizma prikupljanja sredstava potrebnih za normalno funkcioniranje političke (državne) infrastrukture. Država bdije nad izvorima financiranja, vodi opću (makroekonomsku) gospodarsku politiku s ciljem unapređivanja i jačanja izvora državnog budžeta.

S rijetkim izuzecima, uspostavu nacionalnih država na europskom tlu obilježava visok stupanj agresivnosti, ratobornosti i težnje ka teritorijalnoj ekspanziji. Ovu pojavu Schumpeter tumači na sljedeći način: "Nove suverene sile bile su ratnički raspoložene zbog svoje društvene strukture. One su nastale slučajno. Ni jedna od njih nije imala sve što je htjela, svaka od njih nije imala ono što su druge željele. I odjednom su postale okružene novim svjetovima koji su poticali konkurentska osvajanja. Kako zbog te situacije, tako i zbog socijalne strukture epohe, agresija - ili što je ista stvar 'obrana' - postale su centralna točka politike. U tom uzburkanom svijetu mir je bio tek primirje, rat je bio normalan lijek za političku neravnotežu, stranac je ipso facto bio neprijatelj - kao što je bio u primitivnim vremenima. Sve je to vodilo prema jakim vladama, konačno pateći od političkih ambicija koje su prelazile njihovu ekonomsku moć, gurane su u sve češće uspješne pokušaje da se još više učvrste razvijajući izvore svoga teritorija i stavljajući ih u svoju službu. To sa svoje strane objašnjava, između ostalog, zašto su porezi dobili ne samo mnogo veći nego i novi sadržaj".

Premda su se prilike u pojedinim europskim zemljama razlikovale, Schumpeterove ocjene potvrđuju povijesna zbivanja u većini novouspostavljenih nacionalnih država. U Njemačkoj je Tridesetogodišnji rat (1618-1648) ogromnim ljudskim gubicima iz temelja trajno promijenio društvenu strukturu svodeći u pojedinim regijama brojnost stanovništva na 10% predratnog stanja. Slično je i s Francuskom, Italijom i Španjolskom, ratna razaranja i vojni rashodi uzrokovali su veliko siromašenje.

Državni suveren u nacionalnim državama uspješno je dominirao nad svim društvenim staležima kao otjelovljenje državne institucije i nacije. Monarhijski suverenitet politički je oblik tranzicije feudalnog oblika vladavine u ranokapitalističku etapu razvoja. Prosvijećeni apsolutizam monarha kao oblik vladavine u nacionalnim državama odražava ideološke i filozofsko-teorijske pomake postfeudalnog razdoblja. Takvim konceptom vladanja realizirana je ideja društvenog ugovora -načela recipročnosti obveza države i podanika, njihova jednakost i ravnopravnost. Država brine za opće dobro i prosperitet društva, što joj daje pravo da regulativom zadire i u područja koja s političkom vlašću nemaju izravne veze. Time se pravdaju razlozi njezinog postojanja, nužnosti i nezamjenjivosti, a ujedno osigurava usmjeravanje društvenih procesa u pravcu snaženja fiskalnih potencijala društva. Prema mišljenju J.A.Schumpetera, u nacionalnim državama dominiraju dva glavna cilja: "...maksimalni javni prihod - za potrošnju dvora i armije - bio je cilj ekonomske politike, osvajanje cilj vanjske politike".

U opisanim okolnostima pojavljuje se teorijski pravac za koji je u povijesti ekonomske misli uobičajeni naziv kameralizam ili policijske i kameralne znanosti. U etimološkom smislu tim se pojmovima označava političko uređenje države (policija) te administrativna doktrina, praksa i tendencije u ekonomskoj politici i upravljanju državnim financijama (kameralizam).

Kameralizam je specifičnost središnje Europe - Njemačke i Austrije te predstavlja u izvjesnom smislu teorijsku nadgradnju kasnog merkantilizma. Prve profesorske katedre za nastavu iz kameralnih znanosti ili znanosti o državi (Staatswissenschaft) osnivaju se tijekom 18. stoljeća. Poimanje predmeta kameralnih znanosti postupno evoluira. "Rani" kameralisti (16.st.) podjednaku važnost posvećuju ustrojstvu državne vlasti (organizaciji strukture državnih institucija), problematici državnih financija i općoj gospodarskoj politici. U tom je razdoblju kameralizam konglomerat teorijskih stajališta i sasvim konkretnih uredbi, uputa i mjera državne administracije. Profiliranje kameralistike nastavlja se kroz 17. stoljeće a u 18. dosiže najvišu razinu razvoja. E.Pusić izvorište kameralističkog nauka povezuje s racionalističkom filozofskom orijentacijom: "Doktrina prirodnog prava, prosvjetiteljski moralni i politički stavovi, ideja društvenog ugovora, - sve elementi koji se obično dovode u vezu s kameralizmom, i sami su, bar donekle, proizašli iz fundamentalnog, optimističkog vjerovanja racionalizma, da ljudski razum može, u neku ruku iz samoga sebe, pronaći ne samo odgovore na činjenična pitanja i probleme snalaženja čovjeka u okolini nego da je u stanju u isti mah izvući iz svog vlastitog djelovanja norme dobrog, lijepog i pravednog, i na osnovi njih urediti na najbolji mogući način odnose među ljudima u društvu. Na njemačke i austrijske kameraliste djelovali su naročito Leibnitz u filozofiji, a Grotius i Pufendorff na području prirodnog prava. Međutim, ličnost u kojoj se svi ovi utjecaji spajaju u sintezu i kojom je obilježen prelaz od širih filozofskih okvira neposredno na nauku kameralizma u njezinu punom procvatu jest filozof prosvjetiteljstva u Njemačkoj Christian Wolff. Vrhovna je premisa Wolffovog sistema, iz koje izvodi sve svoje glavne postavke, da je osnovna svrha čovjeka i društva moralno i materijalno usavršavanje ljudske ličnosti i situacije čovjeka u svijetu. Kod toga je pojedincu potrebna pomoć dragih, i to je osnovni razlog postojanja društva. I država je društvena institucija koja crpi svoje opravdanje iz činjenice da olakšava čovjeku posao vlastitog usavršavanja....Stoga je i uloga vlasti u državi, i vladara, da se brine o dobrobiti građana. Sadržaj ove dobrobiti vidi Wolff u tri glavna elementa: vitae sufficientia, tj. zadovoljavajuće ekonomsko stanje, tranquilitas koja se odnosi na unutarnji mir, i securitas u odnosu na vanjsku opasnost."

U Austro-Ugarskoj među najutjecajnije kameraliste ubraja se D. Justi koji glavnom zadaćom države smatra ostvarenje "općeg blaženstva" ("Allgemeine Glückseligkeit"). Slično tome J.Sonnenfels državi namjenjuje ostvarenje "općeg dobra" ("das allgemeine Beste"), obvezu koja obuhvaća stvaranje potrebnih uvjeta da građanin vlastitom marljivošću osigura opstanak.

Povijesne prilike kao i osobitosti gospodarskog razvoja utjecale su na zaostajanje ekonomske misli na području središnje Europe za značajnim dostignućima teoretičara Engleske i Francuske u istom razdoblju. Kameralizam je snažno obilježen monarhističkim apsolutizmom koji dominira središnjom Europom. Taj teorijski pravac obuhvaća dostignuća ekonomskih pisaca ograničenih u svojim razmišljanjima preokupacijama državnog aparata.

U doba pune zrelosti kameralizma, u drugoj polovici 18. vijeka objavljen je čitav niz kapitalnih dijela alternativnih pravaca ekonomske znanosti. U Francuskoj dominira fiziokratska škola a u Engleskoj se publicira Smithovo epohalno Bogatstvo naroda, djelo kojim započinje doba znanstvene političke ekonomije. Teorijske zasade kameralizma i klasične političke ekonomije potpuno su oprečne. Kameralisti su preokupirani razradom mjera državnog intervencionizma, izgradnjom birokratiziranog sustava sveopće državne regulative. Država bdije nad svim sferama društvenog i ekonomskog života. Vođena idejom "opće dobrobiti" cjelokupnog žiteljstva, a posebice popunjenošću državne blagajne, država i njezino otjelovljenje - monarh - jedina je nepristrana instancija sposobna da objektivno prosuđuje o dobrobiti i načinu dosizanja općeg blagostanja.

Suprotno nazorima kameralista, u klasičnoj političkoj ekonomiji dominiraju ideje liberalizma, privredne samoregulacije i djelovanja "nevidljive ruke". Državi je namijenjena uloga "noćobdije", neutralnog nadzora poštovanja pravila ekonomske igre, slobodnog, nesputanog djelovanja ekonomskih zakona koji su objektivne naravi. Polazna je teza klasične ekonomske škole da težnjom ka vlastitom bogaćenju individua doprinosi i općem blagostanju. Klasični građanski ekonomisti izgradili su teorijsku platformu prilagođenu povijesnim interesima i htijenjima građanske klase. Stvoren je konzistentan teorijski sustav koji znanstveno verificiranim postavkama podržava nastojanje buržoazije za ekonomskim slobodama koje stvaraju nove mogućnosti razvoja proizvodnih snaga.

Kameralisti su, naprotiv, apologete monarhijskog apsolutizma. Dorađuju zastarjela stajališta merkantilističke škole, plediraju za strogi administrativni nadzor ekonomskih tijekova u zemlji i inozemstvu, ostajući slijepi na promjene koje kapitalizam donosi. F.Quesnay je svojim Ekonomskim tablicama trajno zadužio ekonomsku znanost izloživši prema nekim ocjenama "najgenijalniju zamisao koja se do tada u ekonomskoj teoriji pojavila" - makroekonomski prikaz narodnog gospodarstva. Smith pak sintetizira cjelokupna povijesna dostignuća ekonomske teorije te čini snažan iskorak. Odbacujući sva ograničenja merkantilističkog sustava, pledira za afirmaciju tržišta, konkurenciju i nesputano slobodno poduzetništvo. Četvrta je knjiga Smithova briljantnog djela Bogatstvo naroda posvećena kritici merkantilističkog sustava državnog intervencionizma.

Nakon vrlo temeljite analize i kritičkih osvrta na neučinkovitost i štetnost merkantilističkog sustava ograničenja uvoza, povratnih carina, premija, žitnih zakona... Smith svoju nevjericu u voluntarističke ekonomske sustave obrazlaže na sljedeći način:

"Tako svaki sistem koji nastoji da izvanrednim podsticajima privuče nekoj posebnoj vrsti radinosti veći dio kapitala društva nego što bi inače u nju ulazio, ili da izvanrednim ograničenjima istisne iz neke posebne vrste radinosti neki dio kapitala koji bi se inače u nju zaposlio, zapravo razara veliki cilj koji namjerava da potiče. Umjesto da ubrzava, usporava napredak društva prema stvarnom bogatstvu i veličini, i, umjesto da povećava, smanjuje stvarnu vrijednost godišnjeg proizvoda zemlje i rada društva."

U nastavku Smith definira vlastito viđenje uloge vladara, odnosno države u gospodarskom životu. Liberalistički koncept "noćobdijske" uloge države opisuje sljedećim riječima: "...ako se tako uklone svi sistemi unapređivanja ili ograničavanja, jasan i jednostavan sistem prirodne slobode ustanovio bi se samo od sebe. Svakom čovjeku je ostavljeno da potpuno slobodno slijedi svoj vlastiti interes na svoj vlastiti način i da i svojom radinošću i svojim kapitalom konkurira s radinošću i kapitalom svakog drugog čovjeka ili reda ljudi dokle god ne povređuje zakone pravednosti. Vladar se potpuno oslobađa jedne dužnosti, koju, kada pokušava izvršavati, uvijek se mora izložiti bezbrojnim prijevarama. Za pravilno izvršavanje te dužnosti nikakva ljudska mudrost ili znanje nikada ne mogu biti dovoljni. To je dužnost nadgledanja radinosti privatnika i upućivanje te radinosti prema zaposlenjima koja su najprikladnija za interes društva. Prema sistemu prirodne slobode, vladar ima da vrši samo tri dužnosti, koje su, doduše, od velike važnosti ali su veoma jednostavne i razumljive za običan razum: prvo, dužnost zaštite društva od nasilja i upada drugih nezavisnih društava; drugo, dužnost zaštite, koliko je god to moguće, svakog člana društva od nepravde ili nasilja svakog drugog člana društva, ili dužnost ustanovljenja točnog dijeljenja pravde; treće, dužnost podizanja i održavanja izvjesnih radova i izvjesnih javnih ustanova, čije podizanje i održavanje nikada ne može biti u interesu nekog pojedinca ili malog broja pojedinaca, jer profit ne bi nikada mogao vratiti izdatak ni jednom pojedincu ni malom broju pojedinaca, iako taj profit daje velikom društvu često mnogo više od podnesenih izdataka".

Primjena liberalnog modela koji je Smith snažno zagovarao nije u poletnoj fazi manifestirala i svoje nedostatke. Proturječnost individualnog i općeg interesa u gospodarskom životu očitovala se jasnije tek u zrelijim fazama kapitalističkog razdoblja. U tom smislu apsolutizacija ekonomskog liberalizma kroz načelo "laissez faire" nije opstala kao trajan princip funkcioniranja razvijenog tržnog gospodarstva. Zato su i određene postavke kameralizma o nužnosti državnog intervencionizma rehabilitirane u izmijenjenoj formi i intenzitetu u keynesijanskom razdoblju. Time nisu revidirane objektivne prosudbe o znanstvenim dometima kameralističkog pravca ekonomske misli.

Glavna je zamjerka kameralističkoj školi značajna doza anakronizma, nedovoljnog razumijevanja biti procesa koji su se u tom razdoblju odvijali, nužnosti uklanjanja barijera privredne ekspanzije, tehnološkog revolucioniranja i afirmacije kapitalističkog načina proizvodnje. Također, kameralizam nije apsorbirao dostignuća ekonomske znanosti tog razdoblja ostvarena u ekonomski razvijenijim europskim regijama. Baveći se usavršavanjem vladajućeg društveno-ekonomskog sustava kao determinantama vlastitih analiza, kameralisti nisu prevladali voluntarističke nazore propuštajući mogućnost svojstvenu znanosti - unapređivanje teorijskih spoznaja o gospodarstvu.

Apologetika je najveća prepreka i opasnost za svaku, pa tako i ekonomsku znanost. Prihvaćajući nedodirljivost političkog koncepta apsolutističkih režima kameralisti nisu uočili ključne barijere bržeg razvoja proizvodnih snaga svoga razdoblja.

Na području financija dostignuća kameralizma zaslužuju drugačiju ocjenu. Takav stav nimalo ne proturiječi kritičkim tonovima prethodnih prosudbi. Kameralizam je najuže povezan s praksom, u skladu sa Schumpeterovim citatom o ključnim motivima nacionalnih država u doba rastakanja feudalizma. Osposobiti državno činovništvo za efikasno dirigiranje svim sferama društvenog života te djelotvorno zahvaćanje u nacionalni dohodak radi alimentiranja državnih rashoda, dvije su glavne preokupacije kameralista. U tome su podjednako dosljedni i uspješni. Rješenja poreznog sustava, te razrada instrumenata prikupljanja proračunskih sredstava za redovite i izvanredne rashode vrlo su moderni u financijama. Budući da je vlada odgovorna za egzistenciju pojedinaca, normalno odvijanje gospodarskog života, opskrbljenost potrebnim resursima, za izgled i funkcioniranje gradova, komunalni život - uključujući i protupožarnu zaštitu, zadaća je kameralista pronalaženje efikasnog sustava za vladin intervencionizam, sveobuhvatnu kontrolu i otklanjanje izvora nestabilnosti i poremećaja.

Zato je potpuno razumljivo da kameralisti nisu izgradili cjelovit teorijski sustav koji bi zadirao u unutrašnju logiku i zakonitosti gospodarskih pojava. Njihova je pažnja usredotočena na pragmatična pitanja ekonomske regulative vladajućeg političkog sustava čija temeljna načela ne dovode u pitanje.
Ivan Nepomuk Henfner i njegovo djelo

Ivan Nepomuk Henfner službovao je na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu relativno kratko vrijeme, svega osam godina. Objavio je u tom razdoblju vrlo moderan i kvalitetan te sistematično napisan udžbenik 1831. Stekao je i doktorat društvenih znanosti u Pešti 1833.

U istom razdoblju obavljao je cjelokupnu nastavu i druge obveze iz više disciplina (političko-kameralnih znanosti, trgovačkog mjeničnog prava i građanskog procesnog prava, namjesni profesor prirodnog prava te je zamjenjivao profesore statistike i rudnog prava). Dužnost proseniora Kr.ak. obnašao je 1834-35. Njegovi prethodnici na katedri političko-kameralnih znanosti: A.Barić, F.Lehnau, i Lj.Jelačić Bužimski nisu ni pokušali napisati originalno djelo iz predmeta koji su predavali. Izuzetak je A.Nagy. A.Barić je u dva navrata bezuspješno pokušao objaviti latinski prijevod Sonnenfelsova udžbenika, ali za to nije dobio odobrenje.

Bez namjere da kompariramo i rangiramo pojedinačne doprinose profesora kameralistike na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, želimo nakon toliko proteklih decenija konačno odati zasluženo priznaje vrsnom znanstveniku i pedagogu Ivanu Nepomuku Henfneru - osnivaču političke ekonomije kao zasebne znanstvene discipline u sustavu ekonomskih znanosti u Hrvatskoj te ujedno i osnivaču ovog predmeta na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Isticanjem kratkoće razdoblja koje je proveo u Zagrebu želimo naglasiti daje to zapravo jedini period u kojem se Henfner bavio ekonomskom znanošću. Imenovanjem za nastavnika rimskog, kaznenog i feudalnog prava u Pešti godine 1835. svoje znanstvene potencijale usmjerio je na izučavanje pravne znanosti. Svoju plodnost dokazao je i na tom području objavivši Romai maganjog I-III, 1855-56.g. Iste godine okončao je svoj kratki životni vijek od 58 godina. Velika je šteta za znanost političke ekonomije što Henfner i u Pešti nije nastavio bavljenje ovom disciplinom. Jer ono što je ostavio iza sebe velika je vrijednost, premda samo demonstracija znanstvenih kvaliteta koje je posjedovao.

Danas je, vjerujemo, nemoguće ustanoviti, već je samo moguće nagađati koji su razlozi doveli do njegova premještanja u Peštu. Nesumnjivo je da se takav tijek nastavničke karijere u ono doba smatrao visokim unapređenjem te da je njegov boravak u Zagrebu bio uobičajeno "kaljenje" i provjera sposobnosti u provinciji.

Rezultati koje je ostvario u Zagrebu te iskazani znanstveni kapacitet sigurno su bili od presudne važnosti prilikom njegova imenovanja za profesora peštanskog sveučilišta. Da je takav slijed događaja i za Henfnera do jednog trenutka bio neočekivan, svjedoči i odlomak iz uvoda njegova udžbenika Introductio... To djelo nije smatrao definitivnim, te ga je stoga i naslovio Uvod.... U predgovoru Henfner najavljuje namjeru da objavi cjelovit udžbenik, koji je tada izgleda već i priredio ali ne do kraja. Henfner doslovce kaže: "Samu pak znanost političke ekonomije koju sam jednako poduzeo izraditi prema najnovijem napretku u političkim znanostima, kanim izdati čim prođe posljednju doradu; izdao bih zapravo u najskorije vrijeme, da nisam razmišljao kao Plinije Mlađi, pismo 17, knj.Vl: 'kako je velika stvar, dati nešto ljudima u ruke; i ne mogu se uvjeriti, da ne bi trebalo s mnogima i često razmatrati ono, što bi htio da se sviđa i uvijek i svima'" (str.6).

Nekoliko zaključaka izvodimo iz citiranog dijela predgovora. Prvi: Henfner se namjeravao trajno posvetiti proučavanju političke ekonomije, drugi: Introductio... je samo dio opsežnijeg rukopisa koji je Henfner 1831. smatrao zrelim za publiciranje, treći: namjeravao je vrlo uskoro objaviti i preostali dio rukopisa kada razriješi dileme koje su ga okupirale.

Da se u pisanju knjige susretao s brojnim nedoumicama, priznaje Henfner sljedećom rečenicom: "S kolikim se ovdje, u tolikoj raznovrsnosti sustava i mnijenja, teškoćama valjalo uhvatiti u koštac, dobrohotno će i vičan čitalac rado priznati te cijeniti i uvažiti prvine mog truda" (str.6). Kroz riječi Plinija Mlađeg Henfner poručuje da će cjelovit rukopis objaviti nakon što u razmjeni mišljenja s drugim kompetentnim ljudima učvrsti vjeru u ispravnost vlastitih stajališta.

Nije se čuditi izvjesnoj nesigurnosti koju Henfner pokazuje s obzirom na okolnosti u kojima je djelovao i na razlike vlastitih stajališta u odnosu prema dominirajućoj Sonnenfelsovoj doktrini koja je u monarhiji uživala bezrezervnu podršku vlasti.

Pretpostavljamo temeljem navoda iz jednog dijela teksta da je nedovršeni rukopis cjelovitog udžbenika bio komponiran sukladno autorovom stajalištu o načinu izlaganja materije nakon što se definira predmet političke ekonomije: "...prije svega valja postaviti koncepte, odnosno polazne pojmove, što se pod imenom nacionalnih dobara, resursa, blaga, bogatstva, prihoda, dohodaka podrazumijeva u ekonomskom smislu? -nakon što je ovo postavljeno valja ustanoviti elemente, uvjete, uzroke odnosno izvore nacionalnog blaga, odakle ono pritječe; na ovo valja nadograditi teoriju vrijednosti, cijena, novca, proizvodnih snaga, napučenosti i poslovanja. - Nakon što je ustanovljena ova baza, valja na stvarnu primjenu proizvodnih snaga prijeći i ispitati: kako bi primjenom ovih snaga na svaku pojedinu vrstu poslovanja, kao i kruženjem nacionalnih resursa i blaga kako pomoću stvarnog, tako i idealnog sredstva zajedničkog ekvivalenta odnosno novca itd. moglo nacionalno blago biti proizvedeno, očuvano, ostvariti prirast, i najboljom primjenom koju nudi unaprijediti ciljeve države, blagostanje, te zajedničko dobro čitave nacije. - Napokon valja prikazati utjecaj državne sveze i javne državne uprave na pojedine dijelove političke ekonomije, te objasniti njegovu najveću općenitu zamašitost redom pri proizvodnji, očuvanju, uvećanju te cilju države sukladnom ulaganju, odnosno utrošku nacionalnih blaga; - da su specifičnosti glede iscrpnijeg znanstvenog razlaganja ovog utjecaja ostavljene onom dijelu unutarnje politike (kao zavičajna znanost) koja se naziva politikom poslovanja, gore smo naznačili".

Premda se unaprijed mirimo s mogućim prigovorima o spekulacijama bez osnove, uvjereni smo da je neobjavljeni tekst Henfnerovog cjelovitog udžbenika odgovarao navedenoj strukturi. To se spominje isključivo kao ilustracija modernosti Henfnerova poimanja predmeta političke ekonomije.

Prelazeći na analizu Henfnerova djela, uvodno ističemo da njegovo pisanje krasi izuzetno lijep stil, obuzdavan strogoćom znanstvene forme, disciplinom u iznošenju teza i njihovom dokazivanju, da bi mjestimice iz piščeva pera nesvjesno pobjegla i pokoja beletristički sročena misao, posvjedočivši o njegovu duhovnom bogatstvu, načitanosti i talentima izvan područja kojim se bavi. Vrlo uspjeli prijevod s latinskog omogućuje čitaocu da se u to uvjeri premda štije hrvatsku verziju.

Introductio in oeconomiam politicam alias nationalem djelo je komponirano iz sedam poglavlja. U prvom poglavlju s naslovom: Pojam eko­nomije općenito, i političke ekonomije posebno, od 7. do 24. stranice Henfner započinje s razmatranjem etimologije pojmova ekonomija i politička ekonomija. Oslanja se u tumačenju porijekla termina na Saya. Ne spominje Antoynea Montchretiena koji je prvi u povijesti upotrijebio naziv politička ekonomija.

Henfner općeniti pojam ekonomije u objektivnom smislu definira kao "skup pravila ili načela koja za predmet imaju najbolju upravu nad obiteljskim imetkom odnosno mogućnostima i blagom koji čine baštinu neke obitelji", a u širem smislu definicijom obuhvaća i "njihovo pribavljanje, proizvodnju i uvećanje".

Pojam političke ekonomije izvodi iz razlikovanja obuhvatnosti - mikro i makro razmjera, odnosno upravljanja privatnim domaćinstvom (privatna ekonomija) od upravljanja ekonomijom cjelokupne države. Privatna je ekonomija stoga "skup načela pod kojim se vodstvom domaćim obiteljskim imetkom upravlja...". "Javna pak ekonomija koju Francuzi i Englezi s nama nazivaju političkom, Talijani civilnom/građanskom, Nijemci ekonomijom države ili nacionalnom, skup je, ili sistematično izlaganje, načela koja imaju za predmet najbolju upravu nad mogućnostima i blagom cijele države". Henfner se priklanja suvremenijim anglo-francuskim piscima te u daljnjem tekstu podvlači jasnu razliku između kameralizma i političke ekonomije.

Inzistira na razlikovanju državne ekonomije od ekonomije nacionalne privrede smatrajući zanemarivanje ove distinkcije izvorištem mnogih teorijskih zabluda. Ekonomija države može se shvaćati kao briga nad cjelokupnom imovinom svih pojedinaca koji čine naciju ili na državnu imovinu u smislu javne blagajne. Ističe kao primjer A.Smitha koji jasno razlikuje prihode i troškove nacije od prihoda i troškova države.

Po Henfneru pored spomenutih pristupa postoji i treći: "...srednja znanost onih ekonomista koji - možda nesvjesni ove razdiobe - brkaju nacionalnu ekonomiju s ekonomijom države, i obje razmatraju mješovito pod imenom političke trgovine, ili znanosti o državnim novcima, ili političko-kameralnih znanosti itd". Iz ovog se da naslutiti Henfnerovo uvjerenje da treba razlikovati političku ekonomiju od makroekonomije i ekonomske politike.

Među teoretičare s takvim pogrešnim nazorima Henfner navodi Justia, Genovesia, Sonnenfelsa, Humea, Veria, Rousseaua, Verniera, Mortimera, Niemana, Vossa i Neckera. Kao primjer autora koji se koleba u razlikovanju državne od nacionalne ekonomije Henfner citira Lotza koji, premda uočava razliku, izbjegava opredijeliti se zbog njemu nejasne granice "svake od ovih grana političke ekonomije".

Pravilnom utvrđivanju područja proučavanja političke ekonomije Henfner pridaje veliku važnost te se energično zalaže za napuštanje zastarjelih shvaćanja koja političku ekonomiju reduciraju na izučavanje državnih financija. Politička ekonomija po njemu treba da izučava "ne samo financije države već i zajedničke mogućnosti blaga čitave nacije uzete u cjelini - u tom se smislu s nama slažu svi ekonomisti koji brižno dijele ekonomiju državnu od nacionalne".

Ovo razlikovanje za Henfnera ne znači zapostavljanje države i njenih funkcija u ekonomskom životu. Upravo suprotno, "utjecaj vladavine odnosno vrhovne državne vlasti" on smatra "bitno potrebnim uvjetom" gospodarskog napretka, smatrajući pogrešnim stavove (poput Sodenovih) koji predmetom političke ekonomije smatraju promicanje sreće i dobrobiti pojedine individue u društvenoj zajednici, iako bez veze s tom zajednicom, dakle neovisno o realnim društvenim odnosima. Henfner odriče ispravnost Sodenova stava po kojem se politička ekonomija ne bavi društvenim sustavom već je njezina zadaća "samo da se brine da svaki pojedini član može postići najviši mogući stupanj blagostanja u društvenom uređenju, i kako on to može postići".

Ulogu države Henfner ne glorificira, već realno procjenjuje važnost njezinih funkcija - pravnog reguliranja društvenih odnosa, osiguranja vladavine prava ("sigurnosti imovine i imetka"), smatrajući da je život ljudi moguć i bez države (povijest to i potvrđuje), ali izražavajući duboku sumnju u mogućnost trajnijeg prosperiteta, osiguranja izobilja, kulturnog napretka i sl. takvih ljudskih zajednica.

Djelovanje državnih institucija te utjecaj javne državne uprave on smatra "bitnim uvjetom za proizvodnju, uvećanje i očuvanje nacionalnog blaga", što je dovoljan razlog za uvrštenje ove materije u predmet proučavanja političke ekonomije

Henfner je zagovornik upotrebe naziva politička ekonomija radi naglašavanja društvenog karaktera ove znanosti. Ističe da takvo stajalište dijele gotovo svi ekonomisti Francuske i Engleske. Uz takvu pretpostavku (uključivanja u predmet izučavanja i društvenih odnosa) on definira političku (ili javnu) ekonomiju kao "skup pravila ili načela, pod čijim vodstvom nacionalne mogućnosti i blaga, pod utjecajem zakona i društvenih državnih ustanova, mogu biti ponajbolje proizvedeni, očuvani i uvećani i u praktične ciljeve, koje traže zdravlje i blagostanje nacije uzete kako u cjelini tako i s obzirom na pojedince, što korisnije uloženi odnosno utrošeni...".

Ovu definiciju odmah u nastavku dopunjuje i korigira jer smatra da se previše podudara sa shvaćanjem pojma uprave. Stoga kaže: "...nije loše političku ekonomiju objektivno također definirati kao sistematsko objašnjenje najmudrije uprave nad nacionalnim mogućnostima i dobrima pod utjecajem zakona i društvenih državnih ustanova - subjektivno, kao samo znanje o ovoj mudroj upravi kad je prigrli ma koji subjekt - i oboje povezano također i s praktičnom okretnošću pri ostvarivanju tih načela, kao stanje poznavanja načela najbolje uprave nad nacionalnim mogućnostima i blagom i njihova provođenja u djelo uz pretpostavljen stjecaj i utjecaj zakona i državnih ustanova".

Usporedimo izloženu definiciju s definicijom Adama Smitha, osnivača znanstvene političke ekonomije: "Ako se politička ekonomija promatra kao grana nauke državnika ili zakonodavaca, ona sebi postavlja dva različita cilja: prvo, pribaviti izdržavanje ili obilan dohodak narodu, ili bolje: omogućiti narodu da sebi pribavi obilan dohodak ili izdržavanje; drugo, snabdjeti državu ili zajednicu dohotkom dovoljnim za javne službe. Ona nastoji obogatiti i narod i vladara".

Henfnerova i Smithova definicija predmeta političke ekonomije u načelu su podudarne, osim što je Henfner nešto opsežniji u tumačenju njezine uloge. Nema dvojbe tko je kome uzor kako zbog vremena izdavanja ovih djela tako i zbog sasvim otvorenog Henfnerovog priznavanja Smitha kao uzora.

U drugom poglavlju s naslovom: Njen predmet, sfera, cilj, služba, od 24 do 40 stranice, nastavlja se određivanje predmeta i zadaća političke ekonomije. Henfner ističe teorijsku i praktičnu dimenziju političke ekonomije. Zadaća je teorijske političke ekonomije spoznaja načela, a praktične u primjeni tih načela na praksu odnosno praktični život. Bez primjenjivosti njezinih spoznaja u praktičnom životu odnosno privređivanju izučavanje ne bi imalo nikakvog smisla, tvrdi Henfner.

Veliku važnost u knjizi Henfner posvećuje razgraničenju političke ekonomije od drugih srodnih ekonomskih znanosti. Tako prvo ističe razliku između političke ekonomije i ekonomske politike države. U političku ekonomiju ne spada: "Poseban nauk o sredstvima, potporama i pomagalima napose, kojima je državna vlast dužna utjecati na proizvodnju, porast itd. nacionalnih mogućnosti i blaga (promatranih u naročitim okolnostima neke izvjesne i određene države, konkretno, dapače i u cjelini, apstraktno), nauk koji pojedini nazivaju posebnom ekonomijom države".

Političku ekonomiju Henfner luči od "nauka o civilizaciji odnosno kulturi nacije" (što bi danas odgovaralo sociologiji), što neki ekonomisti poput Storcha ne čine. Također ističe razliku između političke ekonomije i ekonomike pojedinih gospodarskih grana: ruralne ekonomije, metalurgije, tehnologije, šumarstva, merkantilne znanosti itd., za razliku od Justija i Sonnenfelsa kojima takvu grešku ne uzima za veliko zlo jer ih smatra starijom generacijom znanstvenika. Međutim, izražava veliko čuđenje što jednako misle i njegovi suvremenici: Fulda, Schmaltz, C.Bucquoi.

Grofu Sodenu pak zamjera što u predmet političke ekonomije uključuje načela prava i državne znanosti te etiku. Politička ekonomija u svoj djelokrug izučavanja, po mišljenju Henfnera, ne bi trebala obuhvatiti "nauk o potrebama odnosno nuždama ljudi" (problematiku individualne potrošnje). Tu problematiku Henfner drži područjem politike.

Henfner temperamentno, zanosom iskrenog borca za znanstvenu istinu i afirmaciju mlade znanosti političke ekonomije brani njezino izuzetno značenje, te njezine ciljeve kao znanosti sažima u sljedeći zadatak: "...da obuhvati svojom pažnjom i skrbi sve, što se čini da na koji bilo način može štogod pridonijeti tome da materijalni potencijali i bogatstva, a s njima i kultura, usavršavanje i svakovrsno blagostanje nacija, budu dovedeni do krajnjeg vrhunca, koliko dopušta usud svega zemaljskog".

U trećem poglavlju s naslovom: Sveza sa bliskim znanostima, od 40. do 62. stranice, razmatra se odnos političke ekonomije i opće politike, unutrašnje politike, nacionalne ekonomije u užem smislu, ekonomije domaćinstva ili privatne ekonomije, politike pozitivnog zakonodavstva, državne politike, znanosti o financijama, kameralne znanosti, političko-pravne znanosti, statistike i političke povijesti država. Podrobno se osvrće na svaku od nabrojenih relacija ističući specifičan predmet političke ekonomije i nužnost njezinog strogog lučenja od ostalih, više ili manje srodnih disciplina. S aspekta Henfnerova doprinosa afirmaciji političke ekonomije kao samosvojne znanstvene discipline najinteresantniji su njegovi pogledi i razmišljanja o odnosu političke ekonomije i političko-kameralnih znanosti: diferencijacijom tih disciplina dao je velik doprinos hrvatskoj ekonomskoj znanosti.

Henfner državnu policiju (Staats-Polizey) - nosioca i zaštitnika ekonomske politike - smatra bliskom političkoj ekonomiji, posebice policiju napučenosti, kulture i privređivanja. "Državna policija, znanstveno razmotrena, po shvaćanju kako starijih tako i novijih ekonomista, obuhvaća i razvija načela državne mudrosti, prema kojima se buduća zajednička zla, koja narušavaju unutarnju bilo javnu bilo privatnu sigurnost države, ne samo pozitivnim zakonima, već i prikladnim državnim ustanovama mogu spriječiti, neizbježnih pak zala štetne posljedice ukloniti ili barem umanjiti - da bi tako mogli, pošto su uklonjene, koliko je izvana i negativno dopušteno, to lakše biti postignuti ciljevi države. - Odavde je jasno da se državna policija po svom predmetu i cilju neposredno bitno razlikuje od političke ekonomije, premda je s istom utoliko spojena bliskom svezom ukoliko je dužna, kao što je iz gore navedenog jasno, biti smatrana uvjetom za unutarnju sigurnost državne zajednice - i odavde opet natrag, za proizvodnju i prirast nacionalnih potencijala i bogatstava... policija razmatra i ispituje napučenost, kulturu, privređivanje itd. samo kao sredstvo za unutarnju sigurnost države, ponajviše negativno (to jest: uklanjanjem svih prepreka); posebna pak politička znanost - kao sredstvo za mudro uređenje unutarnjih odnosa države u cjelini, također i s pozitivnog stajališta; napokon, politička ekonomija - isključivo u onom odnosu po kojem utječe na nastanak, prirast i potrošnju nacionalnih bogatstava, sumarno, odnosno samo općenito. Odatle je već moguće razliku koja postoji među ovim znanostima, kao i granice po kojima se određuje, jasno spoznati."

Iz citata je razvidno Henfnerovo razlikovanje državnog intervencionizma u političkom sustavu prosvijećenog apsolutizma od predmeta kojim se bavi politička ekonomija, teorijska znanost upućena na istraživanje društvenih odnosa u ekonomskom procesu.

Važno područje političko-kameralnih znanosti: "znanost o državnim novcima odnosno financijama" Henfner također odjeljuje od predmeta istraživanja političke ekonomije. Za njega je ova znanost "ništa drugo do skup načela državne mudrosti pod čijim vodstvom mogu prihodi za očuvanje državnog organizma nužni biti ponajbolje prikupljeni, raspoređeni i u javne ciljeve uloženi; te budući da se ovi prihodi ne daju drugdje, nego od nacionalnih bogatstava uzeti, svaka pak skrb za njih spada u političku ekonomiju - jasno je da se znanost o financijama u širokom smislu može uvrstiti i u političku ekonomiju. Pravilnije je ipak u užem je smislu odande isključiti, te kao samostalno postojeću znanost razmatrati, zato što se među obje ove znanosti može pojaviti bitna razlika po predmetu, cilju i formi."

Henfner ispravno uočava razliku između fiskalnih interesa države i s tim u vezi razvijenog instrumentarija prikupljanja sredstava za namirenje državnih rashoda od predmeta političke ekonomije koja izučava i svojim spoznajama potpomaže jačanje fiskalnih potencijala nacionalne ekonomije. On također, u daljnjem tekstu, upozorava na nepostojanje distancije između financijalne znanosti i neposrednih državnih interesa u fiskalnoj sferi u smislu namicanja dostatnih sredstava za državni proračun.

U Henfnerovo doba diferencijacija i formiranje pojedinih znanstvenih disciplina na području društvenih istraživanja nisu još uvijek bili dovršeni procesi, a time ni definiranje predmeta pojedinih znanosti. U literaturi je prevladavala prilična konfuzija i kontradiktornost stavova. Tako Sonnenfels pod kameralnim znanostima (Kameral-Wissenschaften) podrazumijeva znanost političke trgovine i državnih novaca, zatim ruralnu ekonomiju, tehnologiju, prirodoznanstvo, kemiju, metalurgiju, šumarstvo, trgovačke znanosti, trpajući u isti koš samostojne discipline političku ekonomiju i financije zajedno s pomoćnim ekonomskim disciplinama, a sve to zajedno smatrajući kameralnim znanostima. Takva stajališta Henfner kritizira prihvaćajući jedino stajališta onih autora koji kameralizam svode na "... skup načela državne mudrosti koja se neposredno bave ispravnom skrbi i upravom nad izvorima javnih dohodaka...", čime je razlika između kameralizma i političke ekonomije vrlo jasno povučena.

Četvrto poglavlje nosi naslov: Vrhovno i prvo načelo, što za Henfnera u biti znači raison d'être - smisao postojanja određene znanosti: "Politička ekonomija traži, kao ma koja druga znanost, pouzdana, iz razuma i prirode državne zajednice izvučena načela, a među njima naročito jedno, koje bi u sebi sadržavalo tako reći posljednji razlog svega što spada u sferu ove znanosti, i koje se zato zove i prvo, najviše ili posljednje načelo".

Pojam "vrhovnog načela" prvi u kameralnoj znanosti upotrebljava ranije spominjani Christian Wolff.

U traganju za "vrhovnim načelom", koje smatra izuzetno važnim jer opravdava opstojnost neke znanstvene discipline, Henfner polazi od sasvim apstraktne logike koja se primjenjuje u znanosti. Argumentaciju razložnosti znanstvenih pregnuća nalazi u procesu postupne akumulacije znanja koje se proširuje nadgradnjom postojeće, ostvarene razine ljudskih spoznaja na nekom području.

Po njegovu shvaćanju (što stoji i danas), znanost je "pouzdan sistem racionalnih spoznaja od kojih se jedne iz drugih izvode tim redom, da ma koja istina ovisi o prethodnoj postavci, s kojom je povezana." Težeći napretku u znanju, ljudski um provjerava temelje svojih zaključaka - premise na kojima gradi konkluzije. Postupno sve dublje zadirući u bit dopire se do posljednjeg a ujedno i prvog - "vrhovnog načela". Tako je "vrhovno načelo" i posljednje i prvo, istovremeno ishodište i krajnja točka ljudskog dometa u znanosti. Jer, "vrhovno načelo" polazni je temelj svake spoznaje i svih spoznaja ili riječima samog Henfnera: "Služeći kao baza osigurava čvrstinu i postojanost; svodi sve na jedinstvo, i ako u sebi sadrži dostatan razlog svake pojedine, služi potvrdi i dokazivanju svih istina - dapače, samo, zbog očiglednosti koju pokazuje, ne treba dokaza".

Takvo "vrhovno načelo" kao nesumnjiv kriterij istinitosti treba po Henfneni biti: istinito, prvo (početno u apsolutnom smislu), jedino, univerzalno, zavičajno, jasno i zorno, ne odviše udaljeno (lako primjenjivo). Prema Henfnerovim navodima Johann Heinrich Gottlob von Justi prvi je pokušao svesti političku znanost u cjelini na "vrhovno načelo". Za Justija je "vrhovno načelo" opća sreća (allgemeine Glückseligkeit) odnosno zajednička dobrobit, što Henfner smatra netočnim i navodi niz argumenata. Jednako je za njega neprihvatljiv i Sonnenfelsov stav po kojem je načelo napučenosti prvo načelo svih političkih znanosti.

Za razliku od Justija, Sonnenfels uspješnost upravljanja društvom mjeri brojčanim rastom pučanstva. U brojnosti stanovništva on vidi obrambenu snagu države i njezinu unutrašnju sigurnost, što čudno argumentira mogućnošću da se vlast osloni na veći broj pristalica. Sonnenfelsovo, doista naivno, razmišljanje Henfner detaljno analizira i pobija koristeći se Smithovim pogledima o izvorištu bogatstva društva kao glavnim argumentima.

Sonnenfels slaže kauzalitet nespojiv s ekonomskom realnošću, koji otprilike glasi: što je više ljudi u državi, veće su i potrebe, stoga veći broj načina uzdržavanja i veći broj zaposlenja, a što više ljudi radi, veći je proizvod, a time i veće blagostanje i sreća građana. Polazeći od Smithova nauka koji izvor bogatstva nalazi u proizvodnom radu, Henfner otvoreno kritizira Sonnenfelsovo načelo napučenosti tvrdeći da bi njegovim oživotvorenjem mogle nastupiti najteže posljedice zbog narušavanja prirodnog poretka. Jer, stanovnici su tek dio "temeljnih snaga države". Važni su, po Henfheru, i drugi činioci, poput kulture, privređivanja, bogatstva i potencijala.

Henfner se ne slaže ni sa stajalištem grofa Sodena koji "vrhovno načelo" nalazi u usavršavanju, odnosno u trajnom stremljenju većem moralnom savršenstvu. Jer: "Moralno usavršavanje može se doduše ispravno ustanoviti za cilj i odredište ljudskog roda", ali "se ne da uzeti za prvo načelo naše znanosti".

Krugovo stajalište o "vrhovnom načelu" Henfner ne prihvaća jer je negativno definirano, kao "obveza uklanjanja svih prepreka koje bi god mogle fizičkom i ekonomskom, moralnom baš kao i intelektualnom razvoju nacije na bilo koji način smetati". Iz takve definicije ne proizlazi nikakav pozitivan kriterij za prosuđivanje i usmjeravanje političke ekonomije, smatra Henfner.

Nakon kritike svojih suvremenika Henfner izlaže vlastito stajalište koje odražava utjecaj A.Smitha. Polazeći od temeljnog cilja političke ekonomije - što većeg prirasta nacionalnog bogatstva i potencijala, taj bi se cilj mogao ostvariti uvećanjem: 1. nacionalnih proizvodnih snaga ili 2. povećanjem učinkovitosti tih snaga ili 3. istovremenim uvećanjem i jednog i dragog. Tako je moguće ostvariti najpovoljniji odnos između viška cjelokupne proizvodnje i cjelokupne potrošnje nacije. "Što veći naime cjelokupni proizvod nacije nastaje najobilnijim prirastom pučanstva i privređivanja svake vrste, to će povoljniji biti odnos proizvodnje prema potrošnji, odnosno bilanca nacionalne ekonomije". Konačno, Henfnerovo "vrhovno načelo" glasi: "Što god uvećava ili umanjuje proizvodne snage države bilo s obzirom na kvantitetu, bilo kvalitetu, to jest ekstenzivno ili intenzivno, to uvećava ili umanjuje na isti način nacionalna bogatstva, te se sljedstveno tome, iz istog razloga valja smatrati državi, s gledišta političke ekonomije, korisno ili štetno."

Henfnerov uzor Adam Smith na istu temu kaže: "Prema tome, dakle, da li proizvod godišnjeg rada, ili ono što se njime kupuje, stoji u većem ili manjem razmjeni prema broju onih koji će ga potrošiti, narod će biti bolje ili lošije snabdjeven svim životnim potrebama i ugodnostima koje su mu potrebne. U svakom narodu moraju taj razmjer određivati dvije različite okolnosti: prvo, vještina, spretnost i rasuđivanje s kojima se rad uopće primjenjuje u narodu, i drugo, razmjer između broja onih koji su zaposleni korisnim radom i broja onih koji nisu korisno zaposleni. Ma kakvi bili tlo, klima i/ili veličina teritorija bilo kojeg određenog naroda, obilje ili oskudica u njihovom godišnjem opskrbljivanju moraju u tom određenom položaju zavisiti od te dvije okolnosti".

Henfner prihvaća Smithovo stajalište u pogledu izvora bogatstva i činilaca koji pridonose njegovom uvećanju. Smithovo je Bogatstvo naroda napisano 55 godina prije Henfnerove knjige. To je ilustracija zaostajanja ekonomske misli u monarhiji i kompliment Henfneru kojem pripada primat u popularizaciji dostignuća klasične škole političke ekonomije i kritici zastarjelih stajališta kameralistike.

Peto poglavlje nosi naslov: Izvori - potpore - zamašitost - nužnost - korisnost (od 80. do 97. stranice). Među izvore spoznaja političke ekonomije Henfner ubraja razum i iskustvo. Budući da je zadaća ove znanosti pronalaženje najprikladnijih načina uvećanja materijalnog blagostanja, za ostvarenje spomenutog cilja valja pronaći prikladna sredstva.

Razum i iskustvo izvori su saznanja o sredstvima, činiocima i načinima ostvarivanja spomenutog cilja. Pritom se politička ekonomija oslanja i na druge dopunske ili pomoćne znanosti. Nabraja se tako poznavanje klasičnih jezika, geografija, povijest, čista i primijenjena matematika, tehničko crtanje, statistika, fizika, tehnologija, logika, antropologija, etika, filozofija i pravo.

O korisnosti i važnosti političke ekonomije Henfner piše zanosom istinskog zaljubljenika u svoj predmet: "...očita je najveća zamašitost ove znanosti s obzirom na dobrobit naroda i sreću cjelokupnog ljudskog roda. - Ako se naime dobrobit nacije shvati kao nesmetani napredak ka potpunijem postignuću cilja državne zajednice, a sreća ljudskog roda kao blagostanje nacija od kojih se on sastoji; što se uopće za ovaj cilj može smatrati prikladnijim te podesnijim i pogodnim sredstvom od one znanosti koja istražuje prva počela blagostanja nacije (materijalne potencijale i bogatstva), uvjete, uzroke i izvore; zasniva fizičku bazu temeljnih snaga države, na kojima vanjska i unutarnja sigurnost, i to kako javna, tako i privatnih građana na kojima religija, umijeća, znanosti, napučenost, privređivanje, kultura itd. nacija - počivaju kao na bitnom uvjetu; svake ljudske djelatnosti, u njezinu trajnom stremljenju ka većem bogatstvu i blagostanju otkriva, uređuje, stavlja u pokret i svojim uzvišenim rasuđivanjem usmjerava tako reći najskrovitije recepte; napokon, predlaže takva načela koja bi pojedincima, baš kao i cijelim nacijama, pokazala najpouzdaniji te ujedno i najlakši put k izobilju, a posredstvom njega k svakom mogućem savršenstvu, slavi, vrlini te njoj odgovarajućoj sreći".

Nadahnuto i s mnogo optimizma Henfner razvitak ljudskog društva povezuje s umješnošću ljudi da primijene dostignuća znanosti političke ekonomije koja pruža najprikladnije lijekove za ostvarenje blagostanja. Stoga je uloga političke ekonomije nezamjenjiva a važnost nemjerljiva, kako u gospodarskom razvoju društva, tako i u politici pozitivnog zakonodavstva, državnoj policiji, državnim financijama, državoslovnim, historijskim i filozofskim znanostima itd.

Poznavanje političke ekonomije nužno je i korisno upravljačima države, svim javnim službenicima i dužnosnicima koji na bilo koji način participiraju u državnoj vlasti. Dobro poznavanje političke ekonomije Henfner naročito preporučuje zakonodavcima, sucima, pravnim savjetnicima i odvjetnicima: "Velika, naime, obveza kojoj svi oni podliježu, obveza čestitog pravorijeka i dijeljenja pravde građanima, bez ispravnog znanja o političkoj ekonomiji ispada veoma teška, ako ne upravo nemoguća, u više slučajeva u kojima, naime, ne samo da valja čestito upoznati među pučkim slojevima građana nastale sporove oko nadnice za rad, tekućih dugova, ispunjavanja ugovora, kamata i druge oko tako zvanog mojeg i tvojeg, već i, zbog nerijetkog uplitanja različitih sveza koje treba upoznati iz prirode svake pojedine grane privređivanja, teške i veoma zapletene parnice i raspre, među različitim razredima špekulanata, mjenjača, trgovaca, tvorničara, obrtnika i rukotvoraca, ne drukčije, no iz načela političke ekonomije, te ih pravdi i jednakosti sukladno riješiti".

Šesto poglavlje; Povijest znanosti (od 98 do 195. stranice) najznačajniji je dio, kojem Henfner posvećuje polovicu ukupnog opsega knjige te izlaže "postanak, razvoj, sudbinu i mijene ove znanosti od prvog početka sve do našeg doba kroz sve epohe razvoja ljudskog roda". On ispravno uočava i luči predznanstveno razdoblje razvoja političke ekonomije, čiji početak koincidira s pojavom državne organizacije, i razdoblje znanstvene političke ekonomije koje započinje u 18. stoljeću. U tome se njegovi pogledi podudaraju sa suvremenim stajalištima ekonomskih povjesničara.

Henfnerovo poznavanje ekonomskih spisa starog i srednjeg vijeka vrlo je temeljito. Međutim, u ovom dijelu nema kontroverzija koje bi tražile poseban komentar Henfnerovih ocjena u odnosu na stajališta drugih pisaca. Zato našu pažnju usredotočujemo na razdoblje dominacije merkantilističkog pravca u ekonomskoj misli.

Henfner analizu merkantilističkih postavki započinje s iznošenjem glavnih karakteristika tog učenja te ih podvrgava kritici s pozicija dostignuća klasične političke ekonomije. Navodi mjere merkantilističkog koncepta vođenja ekonomije u području vanjske trgovine, porezne politike, sustava premija i oprosta od javnih tereta, sustava povlastica i pogodnosti.

Smatrajući jednako kao i Smith merkantilni sustav i njegova načela pogubno štetnim za privredni razvoj, Henfner ga ističe kao primjer koji treba pažljivo izučiti kako bi se uvidjeli razmjeri štetnosti pogrešnih teorija i načela za razvitak društva. "Ove su posljedice proizašle iz merkantilnog sistema dostojne to veće pažnje što se odande jasnije uvida kako često po dobrobit cjelokupnog ljudskog roda štetne posljedice iz pogrešnih političkih načela mogu i običavaju proisteći".

Kritiku merkantilističkog sustava sažima u sljedeće zamjerke: 1. favoriziranje vanjske na račun unutrašnje trgovine, izravne neizravnoj te neposredne posrednoj; 2. sputanost vanjske trgovine prohibitivnim i carinskim sustavom mjera koje pogubno utječu na nacionalnu proizvodnju; 3. davanje povlastica obrtu i vanjskoj trgovini na račun ostalih grana, naročito poljoprivrede; 4. sustav potiče neumjereno bogaćenje pojedinih klasa koje se razmeću luksuzom i neumjerenom potrošnjom; 5. sustav potiče moralnu eroziju jer promovira načelo vlastitog probitka i egoizma; 6. negativne reperkusije iz navoda u točki 5. prenose se na međunarodnu razinu trujući odnose među nacijama; 7. omogućuje nepravična, barbarska načela kolonijalne trgovine; 8. potiče nejednakost uvjeta svjetske trgovine i narušava načela pravičnosti i jednakosti među narodima; 9. uzrokuje ratne sukobe. Ipak, merkantilističkom sustavu Henfner priznaje i zasluge jer je njegovom realizacijom potaknut napredak političke ekonomije.

Između Henfnerovih i Smithovih pogleda na doktrinu merkantilista nema razlike. U osmom poglavlju druge knjige Bogatstva naroda s naslovom: Zaključak o merkantilnom sistemu Smith sažima svoju kritiku navodeći niz argumenata o štetnosti restrikcija, zabrana, privilegija itd. za privredu Engleske. Započinje s konstatacijom: "Iako su podsticanje izvoza i kočenje uvoza dva glavna oruđa kojima je merkantilni sistem namjeravao obogatiti svaku zemlju, ipak, s obzirom na neku posebnu robu, čini se da je slijedio suprotan plan: da je kočio izvoz, a podsticao uvoz".

Henfnerova je kritika samo načelna, a Smithova je konkretizirana nizom primjera iz prakse privređivanja. Smith je odlično poznavao i englesko zakonodavstvo toga doba i realna privredna zbivanja koja su izmicala kontroli drakonski sankcioniranih a ipak neefikasnih propisa.

Pored odlične teorijske naobraženosti Smithu je poznavanje stvarnih prilika u gospodarstvu omogućilo da jasno uoči sve nedostatke merkantilističke doktrine. Pretpostavljamo da je Smithov tekst poslužio Henfneru za sažimanje glavnih zamjerki merkantilističkoj doktrini.

Slijedi analiza fiziokratskog sustava od 142. do 166. stranice, u kojoj autor dosljedno objektivno ističe kako zasluge, tako i nedostatke, greške te negativne učinke ove doktrine. U velike zasluge fiziokrata on ubraja demistifikaciju i odbacivanje merkantilističke teorije.

Henfner navodi da je "...sustav političke ekonomije, takozvani fiziokratski ili ekonomistički, koji je merkantilnom sustavu gotovo dijametralno suprotstavljen, za prvo načelo utvrdio: da je priroda jedini i isključivi izvor svih nacionalnih potencijala i bogatstava, jerbo ova proizvodi sva ona dobra kojima se ljudske potrebe potpuno zadovoljiti dadu; svemu ostalom, što mi nazivamo dobrima, vrijednosti i cijena postoje samo utoliko ukoliko izvornu proizvodnju prirode potpomaže, olakšava i uz nju posredno ili neposredno surađuje. Stoga, baš kao u merkantilnom sustavu novac, tako se u fiziokratskom jedino za izvorne proizvode prirode pretpostavlja da imaju stvarnu unutarnju vrijednost".

Ističući neosporne zasluge fiziokrata za napredak ekonomske znanosti, Henfner odmah navodi i kritičku primjedbu o zanemarivanju obrtnog i trgovačkog privređivanja te izlaže ocjenu o ograničenom dometu ove škole: "...jasno je da je ovaj sustav poput druge krajnosti prema merkantilnom sustavu shodno poznatom aksiomu: usporedno smještene suprotnosti bolje se rasvjetljavaju - više vrijedio za otkrivanje grešaka ovog potonjeg nego za uspostavljanje ispravnih načela političke ekonomije, jerbo pati od grešaka ne manjih no one merkantilnog sustava - premda u suprotnoj krajnosti - i to u svojim temeljnim načelima, čiju netočnost naša znanost na svom mjestu iscrpnije prikazuje".

S Henfnerovom ocjenom fiziokrala složio bi se i danas svaki politekonomist. Među probitke fiziokratskog sustava on navodi: 1. obnovu dostojanstva poljoprivrede; 2. umjesto u merkantilnoj bilanci fiziokratizam izvor bogatstva utemeljuje u izvornoj proizvodnji prirode; 3. odvraćanje građana od egoizma i halapljivosti te njihovo usmjeravanje ka čovjeka dostojnoj ekonomiji; 4. poticanje pravile, jednakosti i slobodne upotrebe svih nacionalnih snaga u javnoj upravi; 5. borba protiv plandovanja, raskoši, rasipnosti i štetnih predrasuda; i 6. napredak u prosudbama i općim načelima političke ekonomije i istraživanjima nacionalnih potencijala i bogatstava.

Među nedostatke fiziokratske teorije Henfner ubraja: 1. potiskivanje trgovine i obrta; 2. nepravednost prema osobnom privređivanju; 3. pogrešnost stajališta da je priroda odnosno izvorna proizvodnja isključivi i jedini stvarni izvor nacionalnih potencijala i bogatstava; 4. preuveličavanje ideje o prirodnoj jednakosti i slobodi ljudi, što je "za mnoga zla pružilo priliku"; 5. preporučivanje izolacionizma država, čime je uspostavljen egoizam nacija umjesto egoizma pojedinaca poticanog od merkantilista; 6. antagoniziranje mnogih prema znanosti političke ekonomije.

Henfnerova se stajališta i u pogledu ocjene fiziokrata podudaraju sa stajalištima Adama Smitha. Smith fiziokratima u Bogatstvu naroda posvećuje relativno malo prostora jer smatra da se "ne bi isplatilo naširoko razmatrati zablude sustava koji nikada nije nanio, a vjerovatno i nikada neće nanijeti nikakve štete ni u kom dijelu svijeta (zbog njegove primjene samo u Francuskoj - umetnuo S.V.)". Glavnu zamjerku upućuje načinu tretiranja zanatlija, manufakturista i trgovaca:

"Čini se, međutim, da glavna zabluda tog sustava leži u tome što on predstavlja klasu zanatlija, manufakturista i trgovaca kao sasvim jalovu i neproduktivnu". Nakon argumentiranog pobijanja fiziokratskih postavki Smith priznaje i neosporan napredak ove škole u odnosu na merkantilistički pravac: "Iako su u prikazivanju rada koji se primjenjuje na zemlju kao jedinog produktivnog rada predodžbe koje taj sustav sadrži možda, odviše uske i ograničene, ipak se čini da su doktrine tog sustava u svakom pogledu isto toliko pravedne kao što su velikodušne i širokogrudne u prikazivanju da se bogatstvo naroda ne sastoji u nepotrošenim bogatstvima novca, već u potrošnim dobrim;) koja se svake godine reproduciraju radom društva, i u prikazivanju slobode kao jedinog djelotvornog sredstva da se ta godišnja reprodukcijo učini što je moguće većom".

Sustav privređivanja (industrijalni) - posljednji je odjeljak poglavlja u kojem Henfher daje pregled razvoja ekonomske misli (od 166. do 194. stranice). Premda pozitivan stav i slaganje sa Smithovom teorijom fragmentarno izlaže i u prethodnom dijelu knjige, u ovom se pododjeljku eksplicitno i do kraja svrstava u njegove pristaše.

Za značenje i vrijednost Bogatstva naroda ne štedi komplimente ocjenjujući autora "čovjekom besmrtne uspomene". Smithu jednako kao i suvremeni povjesničari ekonomske misli priznaje zasluge stvoritelja znanstvene političke ekonomije: "Smith naime bijaše prvi među političkim piscima koji je u svom spomenutom, klasičnom djelu, istraživanjem osnovnih elemenata blagostanja nacija spletenu svezu ekonomskih odnosa ljudi koji žive u zajednici razložio na prve i tako reći temeljne niti, te je ovom analizom nacionalnih potencijala i bogatstava prvi znanstvenu teoriju političke ekonomije učinio mogućom".

Henfner naročito pohvaljuje Smithovo zagovaranje liberalizma: "Nikakvih, stoga, u ovom sustavu okova poljoprivrede, privređivanja obrtnog i trgovačkog, nikakvih premija, monopola ili propolija, nikakvih ograničenih gremija obrtnika ili rukotvoraca, nikakvih carina ili zabrana bilo uvoza bilo izvoza, nikakvog miješanja u prirodna prava čovjeka i građanina itd. već prije svaka vrsta privređivanja, zanimanja, djelatnosti treba za svakog pojedinog građanina biti podjednako slobodna -- u toj svakovrsnoj slobodi procvast će sve grane proizvodnje, nacionalna bogatstva i s njima blagostanje, sreća će nacija doživjeti najplodnije uvećanje, te će se sama javna uprava država u svemu suglasiti s načelima i prirodnog prava i zdrave politike".

Slijedi analiza glavnih postavki Smithovog sustava u kojoj se ističe, za razliku od merkantilističkih i fiziokratskih pogleda, rad kao isključivo izvorište nacionalnih potencijala i bogatstava, upotrebne vrijednosti dobara kao sadržaj nacionalnog bogatstva, tretiranje svih ljudskih aktivnosti koje donose materijalnu korist izvorima bogatstva naroda.

Naročito pomno, što je i razumljivo s obzirom na dominaciju kameralizma u njegovom okruženju, Henfner izlaže Smithova stajališta o ulozi javne uprave: "Po zamisli ovog sustava javnoj je upravi države izuzetno bitno da se svakovrsno privređivanje građana unutar sfere prava čuva i unapređuje, i to ponajviše negativno, oslobađanjem od sviju okova koji bi mogli njegovoj slobodnoj djelatnosti smetati, sukladno političkom aksiomu: laissez faire, laissez passer (dozvolite da se slobodno radi) - dok je njezina pozitivna djelatnost ograničena samo na one građanske ustanove koje su veće od snaga privatnih građana, pa ipak za porast nacionalnih dobara izuzetno probitačne".

Za potpuno razumijevanje značenja Henfnerova prihvaćanja Smithovog liberalizma nužno je u obzir uzeti prilike u Austro-Ugarskoj toga doba. Merkantilističke koncepcije koje kameralizam recipira vrlo su prisutne u privrednom životu. Industrijska revolucija Austriju zahvaća s dvije decenije zakašnjenja u usporedbi s Engleskom i Francuskom.

Složenost prilika uvećava dvojna politika Marije Terezije prema austrijskim provincijama. Tom se politikom sustavno sprečava razvoj manufakture u Hrvatskoj. Na primjer, dopušta se u Hrvatskoj razvoj samo "neškodljivih industrijskih poduzeća". Pod tim se pojmom razumijevaju poduzeća koja neće škoditi (čitaj: konkurirati) već podignutim poduzećima u nasljednim državama.

Propagirajući liberalističku doktrinu svojim udžbenikom i u nastavi studentima Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu, Henfner je odigrao pionirsku ulogu promicanjem progresivne ekonomske misli te zasigurno pomogao bržem prodoru modernih shvaćanja o ulozi države i najboljim koncepcijama ekonomskog razvoja.

Iskreno cijeneći epohalno značenje Smithova djela za razvoj političke ekonomije, Henfner nije propustio napisati i određene kritičke primjedbe. On smatra Smithovu tezu o radu kao mjeri svih vrijednosti i izvorištu svekolikog bogatstva preuskom jer zanemaruje druge činioce koji tome pridonose.

Tako navodi kao pogrešnu Smithovu misao o učincima podjele rada jer se uvećanje proizvodne snage rada pripisuje isključivo prirodi samog rada a ne uzima u obzir združivanje rada sa snagom prirode. Također nalazi potrebnim detaljnije analizirati djelatnosti koje se supstituiraju pod pojam privređivanja kako bi se razlučilo njihov nejednak doprinos cjelokupnoj nacionalnoj proizvodnji.

Nedorečenim ocjenjuje i Smithovo tumačenje razlike između nominalne i realne cijene smatrajući da bi samu realnu cijenu trebalo razložiti na sastavne dijelove. Smithu prigovara i olako tumačenje problema preraspodjele nacionalnih dobara, smatrajući ovu problematiku vrlo značajnom za političku ekonomiju. Na kraju ističe da se izloženim primjedbama "zasluzi ovog djela, baš kao i njegovog autora, ništa ne oduzima" premda i u pogledu forme, zbog nedovoljne sistematičnosti i preglednosti, ono nije besprijekorno.

Henfnera djelo Adama Smita ispunjava ushićenjem, osjećajem da je politička ekonomija sa stranputica izvedena na pravi put koji joj daje ne samo pravo na atribuciju istinske znanosti nego se njenim pravilnim usmjerenjem može očekivati rješenje ključnih pitanja razvoja čovječanstva. O velikom optimizmu koji gaji za perspektive ove znanosti svjedoči i sljedeći citat:

"Tragove ovih najslavnijih muževa u usavršavanju političke ekonomije s tolikim žarom i gorljivošću slijede noviji politički pisci, da je ova znanost u sadašnjem 19. stoljeću postala tako reći zajedničko trkalište svih nadarenijih umova - na kom s najvećim plamenom u dušama hrle istom cilju, te je ovim sveopćim nadmetanjem i takmičenjem, baš kao i stjecanjem velikog broja ovom proučavanju sklonih političkih okolnosti, na ovaj izuzetan stupanj usavršenosti, na kom je trenutačno vidimo, uzdignuta. Također, isti takav daljnji razvoj ovoj znanosti - osim spomenutih uzroka, značajan stupanj razvitka i ostalih znanosti, ponajviše političkih, uklanjanjem većine istome štetnih predrasuda, nova umijeća i pronalasci, iz dana u dan umnožavani ili usavršavani, najoštrije nadmetanje u privređivanju svake vrste između razvijenih nacija, osnivanje katedara ove znanosti na vrlo mnogo mjesta, znanje o njoj uvedeno čak u dvorane vladara, konačno sam putem nepravde najnovijeg doba prouzročen potres u financijskim odnosima većine država Europe, kom isključivo mudra politička ekonomija može donijeti prikladan melem te ostale okolnosti i pojave političke najnovijeg doba, od najveće važnosti, što pobuđuju pažnju cijelog svijeta - ne obećavaju uludo".

Na kraju našeg prikaza doprinosa Ivana Nepomuka Henfnera razvoju ekonomskih disciplina na Kraljevskoj akademiji znanosti izražavamo uvjerenje da će hrvatski prijevod Uvoda u političku ili nacionalnu ekonomiju potaknuli veći interes znanstvene javnosti za proučavanje naše vrijedne baštine s područja ekonomskih znanosti. U današnje vrijeme uzak je krug ljudi koji imaju dovoljno znanja latinskog jezika te je nepostojanje prijevoda zacijelo utjecalo na gotovo potpunu anonimnost Henfnera i izostanak znanstvene valorizacije njegova djela.

Sagledavajući Henfnerov znanstveni domet s povijesne distanciie, u svjetlu činjenica o tadašnjim političkim prilikama u Hrvatskoj i položaju hrvatskog sveučilišta te stanju i dominantnim stajalištima u ekonomskoj znanosti monarhije, s ponosom i najiskrenijim uvažavanjem našeg časnog, umnog i odvažnog prethodnika ističemo neprolaznu vrijednost njegova djela.

U carskoj periferiji, Zagrebu, tiskan je 1831. prvi moderni udžbenik iz političke ekonomije kojim je označen raskid sa zastarjelim kameralističkim shvaćanjima. Koliko je Henfner odmakao u teorijskim spoznajama svojem okruženju svjedoči i činjenica da je Sonnenfelsov udžbenik još punili 18 godina nakon izdanja Henfnerove knjige zadržao status službeno propisane literature na visokim učilištima u cijeloj monarhiji.

Visok intelektualni domet, odlična naobraženost, literarni talent, ljubav prema istini i napretku te hrabrost i beskompromisnost, objektivnost i metodičnost, sve te vrline i nadarenosti stekle su se u piscu spremnom da izvrgne kritici vladajućim krugovima blisku doktrinu i njihove protagoniste. Ma koliko lagodna, apologetika je istinskim zaljubljenicima znanosti jednako nepodnošljiva i neprihvatljiva. Na takvom je rijetkom soju ljudi teret i slava napretka. Ugled Pravnog fakulteta u Zagrebu izgrađivali su duže od dva vijeka lučonoše znanosti poput Ivana Nepomuka Henfnera,

lstrajavajući na očuvanju i prezentaciji bogate znanstvene baštine, Pravni fakultet u Zagrebu odužuje se svojim velikanima koji su cjelokupnu energiju i um posvetili izgradnji i ugledu najstarijeg hrvatskog pravnog učilišta.