Sadržaj rubrike:
- Osnivački ugovori
- Međuvladine konferencije
- Pristupni ugovori
- Odnosi s trećim zemljama
- Odnosi s međunarodnim organizacijama
Osnivački ugovori
Europska je unija jedinstvena organizacija u kojoj je vidljiv spoj nekih značajki države s onima međunarodne organizacije. Njezin je temelj u tri Zajednice osnovane ugovorima iz 1950.-ih godina. Od tada su tekstovi osnivačkih ugovora doživjeli brojne izmjene i nadopune što su redovito inkorporirane u tekst temeljnog dokumenta.
Stupanjem na snagu Ugovora iz Lisabona, 1. prosinca 2009. pravna osnova Europske unije postaju Ugovor o Europskoj uniji (UEU) i Ugovor o funkcioniranju Europske unije (UFEU), s jednakim pravnim značajem.
Ugovori predstavljaju primarno pravo Europske unije usporedivo s ustavnim pravom na nacionalnoj razini, a definiraju temeljni okvir za djelovanje Unije, određuju odgovornosti institucija i tijela u procesu odlučivanja, te opisuju postupke odlučivanja u pojedinim područjima kao i ovlasti institucija.
Ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik (Treaty establishing European Coal and Steel Community – ECSC Treaty) potpisan je 1951. godine u Parizu, stupio je na snagu 23. srpnja 1952, a prestao važiti 23. srpnja 2002. jer je bio potpisan na razdoblje od 50 godina.
Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice (Treaty establishing European Economic Community – EEC Treaty), koji je potpisan u Rimu 1957., kasnije preimenovan u Ugovor o Europskoj zajednici. Poznat i pod nazivom „Rimski ugovor“.
Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (Treaty establishing the European Atomic Energy Community ili Euratom Treaty), potpisan 1957. godine u Rimu.
Jedinstveni europski akt (Single European Act – SEA) – potpisan u Luksemburgu 1986., a stupio na snagu 1. srpnja 1987.
Ugovor o Europskoj uniji ili Ugovor iz Maastrichta (Treaty on European Union – EU Treaty) – potpisan u Maastrichtu 7. veljače 1992., a stupio na snagu 1993.
Ugovor iz Amsterdama potpisan 2. listopada 1997. stupio na snagu 1. svibnja 1999.
Ugovor iz Nice potpisan 26. veljače 2001. imao je za cilj osigurati daljnje promjene u sastavu i ovlastima institucija te unaprijediti njihovu međusobnu suradnju.
Ugovor iz Lisabona potpisan 13. prosinca 2007. , stupio na snagu 1.12.2009.
Europska konvencija objavila je 2003. godine nacrt Ugovora o osnivanju Ustava za Europu. Ugovor o osnivanju Ustava za Europu čiji je sastavni dio bila i Povelja o temeljnim pravima (Charter on Fundamental Rights) potpisan je 2004.
Nakon što je Europska konvencija 2003. godine sastavila Nacrt Europskog ustavnog ugovora, isti je bio potpisan u listopadu 2004. Namjera mu je bila sve postojeće ugovore zamijeniti jednim jedinstvenim i pročišćenim tekstom. Ugovor o Ustavu za Europu morao je proći proces ratifikacije u svim državama članicama u skladu s njihovim ustavnim odredbama, no uslijed poteškoća s ratifikacijom u nekim državama članicama (Francuska, Nizozemska), šefovi država ili vlada odlučili su na Europskom vijeću u lipnju 2005. odvojiti dodatno „razdoblje za razmišljanje“ o budućnosti Europe. Na sastanku Europskoga vijeća 21. i 22. lipnja 2007. postignut je kompromis i suglasje o pokretanju međuvladine konferencije kako bi se umjesto ustava dovršio i usvojio „reformski ugovor“ za Europsku uniju. Tako je 13.12.2007. konačno potpisan Ugovor iz Lisabona (poznat i kao „Reformski ugovor“) čime su izmijenjeni i Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o Europskoj zajednici čiji je naziv tada promijenjen u Ugovor o funkcioniranju Europske unije (TFEU).
Tekst Lisabonskog ugovora objavljen je u Službenom listu EU, C 306, od 17.12.2007.
Službeni pročišćeni tekstovi Ugovora o EU i Ugovora o funkcioniranju EU objavljeni su u Službenom listu EU, C 115, od 9.5.2008. te potom u Službenom listu EU, C 83 od 30.3.2010. Pročišćeni tekst Ugovora u osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju objavljen je u Službenom listu EU, C 84, od 30.3.2010.
U priopćenju od 1.12.2009. (MEMO/09/531) Europska komisija pojašnjava utjecaj Lisabonskog ugovora na niz područja djelovanja Unije.
Europski sud u priopćenju od 30.11.2009. (ECJ/09/104) pojašnjava promjene u radu Suda što ih donosi Lisabonski ugovor.
Izvori informacija:
EUROPA: Treaties and Law
EUR-Lex: Treaties
Vijeće EU: Treaty of Lisbon
EUROPA: EU at a glance: How the European Union works, 2007. (brošura)
Europski parlament: Fact Sheets: Historical evolution of European integration, 2009.
Međuvladine konferencije
Ugovori kao primarno pravo i ustavni temelj Europske unije rezultat su pregovora između vlada država članica u okviru u tu svrhu pokrenutih međuvladinih konferencija (Intergouvernmental Conference – IGC). Posao pripreme međuvladine konferencije obavljaju predstavnici vlada država članica, Europske komisije i Parlamenta, a konačne odluke donose šefovi država ili vlada na Europskom vijeću.
Najvažnije međuvladine konferencije u posljednjih dvadesetak godina rezultirale su sljedećim ugovorima:
-
Jedinstveni europski akt (1986.): uveo promjene nužne za dovršetak unutarnjeg tržišta od 1.1.1993.
-
Ugovor iz Maastrichta (1992.): o njemu se pregovaralo na dvije međuvladine konferencije – jedna se bavila ekonomskom i monetarnom unijom, a druga političkom unijom (uvođenje zajedničke vanjske i sigurnosne politike (CFSP) i pravosuđu i unutarnjim poslovima (JHA).
-
Ugovor iz Amsterdama (1997.) je rezultat međuvladine konferencije pokrenute na Europskom vijeću u Torinu u ožujku 1996. Zadatak međuvladine konferencije bila revizija odredaba Ugovora iz Maastrichta koje su uzrokovale probleme u provedbi te pripremiti buduće proširenje.
-
Ugovoru iz Nice (2001.) prethodila je međuvladina konferencija pokrenuta u veljači 2000. kako bi se riješila pitanja koja nisu bila riješena Ugovorom iz Amsterdama, posebice veličina i sastav Komisije, ponderiranje glasova u Vijeću ministara, proširenje primjene glasanja kvalificiranom većinom u Vijeću ministara i bliskija suradnja.
-
Ugovor iz Lisabona (takozvani „Reformski ugovor“) (2007.): prethodila mu je međuvladina konferencija pokrenuta na sastanku Europskog vijeća u lipnju 2007. nakon neuspjeha Ugovora o Europskom ustavu.
U radu prve međuvladine konferencije 1950. i 1951. godine sudjelovale su Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska, Luksemburg i Belgija. Vodio ju je Jean Monnet, a rezultirala je osnutkom Europske zajednice za ugljen i čelik.
Druga međuvladina konferencija održana je 1955. u Messini, na Siciliji, sudjelovali su ministri vanjskih poslova Šestorice, pod vodstvom Paul-Henrija Spaaka. Spaakov izvještaj (Rapport des chefs de délégations aux Ministres des Affaires étrangères: Comité intergouvernmental créé par la Conférence de Messine - pdf, 8.12 MGB) predložio je stvaranje zajedničkog tržišta roba i usluga i ujedinjavanje u području nuklearne energije.
Dokumenti i informacije o međuvladinim konferencijama (IGC 1996., 2000., 2004. i 2007.) dostupni su na stranicama Vijeća Europske unije.
Izvori informacija:
Vijeće EU: IGC 2007 ; IGC 2000, 2004, 1996
Pristupni ugovori
Europsku ekonomsku zajednicu osnovanu Rimskim ugovorom 1951. činilo je šest država: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka. Nove države pristupale su u punopravno članstvo Europske unije nakon provedenih pristupnih pregovora te potpisivanja i ratifikacije ugovora o pristupanju.
2007. - Bugarska i Rumunjska
Treaty concerning the accession of the Republic of Bulgaria and Romania to the European Union (2005)
Službeni list L 157, 21.6.2005.
2004. – Češka Republika, Estonija, Cipar, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovenija i Slovačka
Accession of the Czech Republic, Estonia, Cyprus, Latvia, Lithuania, Hungary, Malta, Poland, Slovenia and Slovakia (2003)
Službeni list L 236, 23.9.2003.
Appendices to Annexes IV, V, VII, VIII, IX, X, XI, XII, XIII and XIV of the Act concerning the conditions of accession of the Czech Republic, Estonia, Cyprus, Latvia, Lithuania, Hungary, Malta, Poland, Slovenia and Slovakia
Službeni list C 227 E, 23.9.2003.
1995. – Austrija, Finska i Švedska
Accession of Austria, Finland and Sweden (1994)
Službeni list C 241, 29.8.1994.
Accession of Austria, Finland and Sweden (Adaptation decision 1995)
Službeni list L 1, 1.1.1995.
1986. – Španjolska i Portugal
Accession of Spain and Portugal (1985)
Službeni list L 302, 15.11.1985.
1981. - Grčka
Accession of Greece (1979)
Službeni list L 291, 19.11.1979.
1973. - Danska, Irska i Ujedinjeno kraljevstvo
Accession of Denmark, Ireland and the United Kingdom (1972) * Not available in English
Službeni list L 73, 27.3.1972.
Accession of Denmark, Ireland and the United Kingdom (Adaptation decision 1973)
Službeni list L 2, 1.1.1973.
Tekstove gore navedenih pristupnih ugovora potražite u bazi podataka EUR-Lex.
Odnosi s trećim zemljama
Međunarodni sporazumi omogućuju Europskoj uniji razvoj gospodarskih, socijalnih i političkih odnosa s ostatkom svijeta.
Sporazumi o pridruživanju (Association agreements) predstavljaju temelj za uspostavu gospodarskih i političkih odnosa između Europske unije i pojedinačnih država, često kao prvi korak ka članstvu. Takvi su sporazumi sklopljeni s primjerice Ciprom, Maltom i Turskom u 1960.-im i ranim 1970.-im godinama.
S deset država kandidatkinja za članstvo iz srednje i istočne Europe sklopljeni su tzv. Europski ili pretpristupni sporazumi (Europe Agreements) u razdoblju od 1991. do 1996.
Sporazumi o suradnji (Cooperation Agreements) sklopljeni su tijekom 1970.-ih godina s većinom mediteranskih zemalja. Njih su zamijenili Euro-mediteranski sporazumi o pridruživanju koji su sklopljeni s Alžirom, Egiptom, Tunisom, Izraelom, Jordanom, Libanonom, Marokom, Okupiranim Palestinskim područjem, Sirijom i Turskom.
Sporazumi o partnerstvu i suradnji (Partnership and co-operation Agreements) sklopljeni su s 11 država istočne Europe i središnje Azije, a među njima su Armenija, Azerbaidžan, Gruzija, Moldavija, Rusija, Ukrajina, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan.
Sporazumiostabilizacijiipridruživanju(StabilisationandAssociationAgreements) sklopljeni s državama zapadnog Balkana nakon ratova što su rezultirali raspadom bivše Jugoslavije (Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Crna Gora i Srbija.
Više na stranici Opće uprave za proširenje.
Odnosi s međunarodnim organizacijama
Vijeće Europe, osnovano 1949. godine s trenutačno 47 država članica, politička je organizacija čiji su primarni interesi fokusirani na kulturu, obrazovanje, parlamentarnu demokraciju i ljudska prava. U okviru Vijeća Europe djeluje Europski sud za ljudska prava koji je nadležan za predmete vezane uz povredu Europske konvencije o ljudskim pravima. Sve države članice Europske unije potpisnice su te Konvencije.
Europska unija do stupanja na snagu Lisabonskog ugovora nije imala pravnu osobnost zbog čega nije mogla biti potpisnica Konvencije (vidi Mišljenje nezavisnog odvjetnika 2/94 od 28.3.1996. i MEMO/10/84 od 17.3.2010.). Odredbe Lisabonskog ugovora omogućuju, pa i obvezuju Europsku uniju na pristupanje Konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama.
Tekstovi ugovora i konvencija Vijeća Europe dostupni su na stranicama te institucije, u bazi pod nazivom Treaty Office.
Od ostalih međunarodnih organizacija ovdje ćemo spomenuti Europsko udruženje slobodne trgovine (European Free Trade Association -EFTA), Europsko gospodarsko područje (European Economic Area -EEA) i Svjetsku trgovinsku organizaciju (World Trade Organization -WTO).
Kako pronaći tekstove sporazuma i ugovora
Tekstovi međunarodnih sporazuma dostupni su u bazi podataka EUR-Lex, u odjeljku pod nazivom International Agreements.
Na stranici Vijeća ministara nalazi se baza podataka „Agreements“ koja osim pregleda sporazuma po abecednom kazalu država potpisnica nudi i jednostavan pretraživač.
Treći pouzdan izvor podataka o multilateralnim i bilateralnim sporazumima između europskih Zajednica / Europske unije i trećih država ili međunarodnih organizacija je baza podataka Europske komisije pod nazivom „Treaties Office Database“. Dostupni su i sažeci pojedinih dokumenata.
Datum posljednje izmjene: 2. 9. 2010.
